Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

Kategorija: Vijesti KHM/CHM Kreirano: Četvrtak, 23 Kolovoz 2012

(Udbina, 23.8.2012.M.M.) - Drugi dan trodnevnice na Udbini predvodio je mons. Mile Bogović u suslavlju s Milom Čančarom, gospoćkim dekanom; fra Nediljkom Knezovićem, udbinskim župnikom; Marinkom iličevićem, biskupijskim kancelarom te Zvonimirom Kurečićem, prebendarom zagrebačkog prvostolnog Kaptola i arhimandritom grkokatoličkog manastira Sv. Mihovila u Marči. U nastavku donosimo cjelovitu biskupovu propovijed. 

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Udbina, 23. kolovoza 2012.

U povijesti čovječanstva bilo je mnogo nasilja koje su činili jedni ljudi nad drugim ljudima, narodi nad drugim narodima, ideologije nad drugim ideologijama. Smatra se da je 20. stoljeće najkrvavije stoljeće u povijesti svijeta jer je ono rodilo dva svjetska rata, za što glavnu odgovornost snose tri ideologije: nacizam, fašizam i komunizam. Sve tri imaju krivi pojam o čovjeku. U odnosu prema čovjeku postupali su kao da svi ljudi nisu jednaki, da se nekima može oduzeti sva ljudska prava, da ih se smatra kao štetočine koje se ne samo može nego i treba ukloniti zbog dobra nekih „viših“ ciljeva.
U sva tri slučaja iza tako nakaradnih stavova stajali su sila i nasilje. Dakako da ti problemi nisu riješeni ratnom pobjedom jednih, a porazom drugih. Pobjednici su nametali svjetski poredak koji je išao njima u prilog, ali ne uvijek i u prilog pravdi i pravima čovjeka. Posebno se to može reći za drugi svjetski rat. Na kraju rata i komunisti su se našli među pobjednicima, što im je omogućilo da se sustavno osvećuju neistomišljenicima, a među njima i mnogim nevinim ljudima. Radi političke ravnoteže u svijetu nije dolazilo do javnih osuda komunističkih zlodjela. O tome se počelo ozbiljnije razmišljati nakon što je u većini komunističkih zemalja pobijedila demokracija. Tada se počelo proučavati na višim razinama što je sve komunizam za svoje vladavine učinio u raznim državama. Jedan od rezultata tih istraživanja je i Crna knjiga komunizma koja, među ostalim, donosi da su komunistički režimi u zemljama gdje su bili na vlasti ubili oko 100 milijuna ljudi. Svijet se zgrozio nad tim, a onda su krenuli prijedlozi s mnogih razina da se komunizam osudi i da se krivci kazne za zlodjela. Objavljeno je više odluka raznih nadleštava, a među njima spomenimo odluku Europske parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. (Rezolucija 1481) kojim se osuđuju komunistički zločini, ali nisu prihvaćene preporuke kako bi se to u praksi ostvarilo. To se može shvatiti tako da se u načelu zločine osuđuje, ali opet ostaje neriješeno kako se određuje što je zločin. Za neke je i Stepinac bio zločinac! Neki komunizam smatraju kao zločinačku ideologiju, ali takva kvalifikacija nije službeno prihvaćena od neke veće, odnosno moćne svjetske institucije. Hrvatski sabor je prošle godine donio odluku da se 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Vodeći računa o tome, naša je Crkva odlučila da se proslava Dana hrvatskih mučenika stavi prije dana krbavske tragedije, odnosno zadnju subotu u kolovozu. Zato ćemo već u subotu proslaviti Dan hrvatskih mučenika. Tako smo povezali proslavu obilježavanja starijih i novijih naših stradanja. Ipak smo željeli i na sam ovaj Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i posebno obilježiti na dan kad se on u cijeloj Europi obiljažava.
Iako time nije osuđena ideologija niti je rečeno da oni koji su je provodili trebaju biti za to kažnjeni, Crkva nije nezadovoljna tom odlukom jer ona ne ide za tim da se svi krivci kazne, nego za tim da se svim žrtvama oda poštovanje, da se pobijenima javno priznaje ljudsko dostojanstvo i sve što je s time povezano. Crkva pače smatra da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju i nitko im nema pravo oduzeti to dostojanstvo.
U svjetskoj politici prevladava nadmetanje između protagonista sukoba i nasilja, a zaboravlja se na dostojanstvo žrtava tih sukoba i nasilja, i, što je još gore, one su često sredstvo kojim se jedno i drugo opravdava i njime manipulira; nemoćne se i dalje ponižava i njima se manipulira. Zato upravo žrtve trebamo staviti u prvi plan, njima odati poštovanje, bez obzira od čijeg su nasilja stradale. Uvjeren sam da se tim putem može graditi istinsko i trajno zajedništvo.
Možda ću ovdje najjasnije izraziti zadaću koja je u tom smislu i pred državom i pred Crkvom ako navedem stvaran događaj.
Nakon partizanskog ulaska g. 1943. u Senj uhićeno je više uglednih građana koji su po hitnom postupku osuđeni na strijeljanje. Ništa nije pomogla intervencija biskupa Viktora Burića. Jedan od uhićenika kroz prozor je bacio papirić na kojemu je napisao ovu poruku ženi i ocu: «Draga Seko! Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi… Neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo. Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom svima zadnji zbogom. Vaš Ive.»
Nema tu ni bijesa ni prkosa, ni očajanja ni proklinjanja! Samo ljubav prema onima koji ostaju i predanost u Božje ruke. Krivci za njihovo stradanje i ne spominju se. Pravo mučenički! I nije tim duhom disao samo taj Ive Katalinić. On govori da su tim duhom bili prožeti svi osuđeni. Tu, dakle, nije riječ samo o žrtvama, nego o mučenicima, nepravedno osuđenima koji se predaju u Božje ruke. Oni to jesu, pa makar i ne bili službeno proglašeni.
Koliko je sličnih primjera bilo u našem narodu, u vašem mjestu, u vašoj rodbini? Svih njih se sjećamo u ovoj Crkvi hrvatskih mučenika i izražavamo svoje zajedništvo s njima, svoju zahvalnost za križ koji su ponijeli jer vjerujemo da njihova žrtva nije bila uzaludna ni za njih, ni za njihove, ni za naš narod.
Valja javnosti pokazati da su mnogi od onih, koje je komunistička diktatura gurala u tamu zaborava, dragocjeni biseri naše prošlosti. Tu ne mislimo samo na kardinala Stepinca, nego na brojne manje poznate i nepoznate koji zaslužuju da se izvuku iz tame i da nas nadahnjuju i žive u našim sjećanjima. Zato je naša Crkva osnovala povjerenstvo za hrvatski martirologij kojemu je sveta zadaća da i za nas izvuče iz tame sudbinu takvih junaka kao što je Ive Katalinić. Mi smo uvjereni da oni pred Božjim očima nisu u tami nego da njima već svijetli svjetlost vječna. To je ono što želimo otkriti i objaviti u «Hrvatskome martirologiju».
Za zdravo društvo valja staviti u prvi plan žrtve i poštovanje prema njima, a ne mučitelje i zgražanje nad njihovim nedjelima. Crkva u središta svojih okupljanja stavlja Kristovu žrtvu, a imena njegovih mučitelja sporedne su osobe. Pilati, Herodi, Neroni i Dioklecijani padali su u zaborav, a kršćani su se dičili onima koji su podnijeli mučeništvo i zapisivali dan i mjesto gdje se mučeništvo dogodilo. Tako su nastali kršćanski kalendari, a na mjestima mučeništva nicale su u vrijeme slobode velebne crkve. Tim duhom vodio se Ivan Pavao II. To je i nas potaknulo da takvima na čast izgradimo ovu velebnu crkvu. I mi imamo svoje velikane, ali su oni prešućivani ili uprljani od onih kojima smetaju. Ti velikani su naši zdravi korijeni i trebamo im biti zahvalni.
Dužnost je našeg naraštaje spasiti istinu o svim ljudskim žrtvama, a posebno nevino stradalima i osuđenima. Nije to lako jer je o njima nametana lažna „istina“, jer se uništavalo i skrivalo sve što bi moglo sačuvati istinsku sliku o nekim događajima i osobama. Zato što prije treba saslušati još preživjele svjedoke događaja. Njih svakim danom ima sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Time bi se moglo čuti i „drugo zvono“, pored onog Udbinog i partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su vijesti često dolazile iz nepouzdanih izvora i preko loše obaviještenih prenositelja.
Na današnjem naraštaju je također obveza spasiti povijest od ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti. Bit će pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće generacije ne prihvatimo i obavimo. Treba spašavati povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena iskrivljavana. Današnji naraštaj to treba učiniti u onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se postavlja kao važan zadatak koji trebamo učiniti da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo učinili ono što smo mogli, odnosno što smo bili dužni učiniti. Rekao je to svojim suvremenicima modruški biskup Šimun Kožičić Benja. To jednako vrijedi i za današnji naraštaj.
Projekt Crkva hrvatskih mučenika i Komisija naših biskupskih konferencija za hrvatski martirologij stavili su to među svoje zadatke. Očekujemo da će i državne strukture preuzeti svoj dio odgovornosti. Na to ih potiče i današnji Dan spomena na žrtve svih totalitarnih režima. U nas to treba shvatiti: na zaboravljene i izbrisane žrtve, a to su one komunističkog režima jer je o drugima bilo mnogo pisano i govoreno. Dakako da i one zaslužuju da ih se s poštovanjem sjetimo, i to ne samo danas!
 

Hitovi: 3059