Biskupov intervju mrežnim stranicama katolik.hr

Kategorija: Vijesti KHM/CHM Kreirano: Utorak, 22 Svibanj 2012
Poštovani oče biskupe, Crkvu na Udbini (CHM) nazvali ste „propovjedaonicom cijelom našem narodu“. Obrazložite čitateljima podrobnije smisao te poruke.
- mediji  i politika i mnogi drugi govore o vrijednosti stjecanja dobara ovoga svijeta, pa katkada i na štetu svoga bližnjega. CHM govori o vrijednosti darivanje sebe za to da bi drugi živjeli, da bi drugima bilo bolje. To je poruka mučenika koja je u CHM dobila i svoj arhitektonski izričaj. rekao bih da izgradnjom CHM ta važna poruka postaje čujnija i glasnija.

Novoizgrađena CHM (crkva hrvatskih mučenika) doista je arhitektonska ljepotica starohrvatskog romaničkog stila. Slično svjedoči i Voćinsko marijansko svetište u neogotičkom stilu. Možemo li ta dva slučaja promatrati kao mali znak povratka naše mjesne Crkve sigurnim estetskim, povijesnim i liturgijskim arhitektonskim vrijednostima?
- Voćinska crkva je nakon rušenja obnovljena u stilu u kojem je bila sagrađena. To su odredili restauratori. CHM je kao građevina sasvim nešto novo. Namjera nam je bila da ona bude sažetak naše vjere i kulture koju smo izrazili i razvili kroz povijest  pa je ona na svoj način i poziv da rastemo na korijenima iz kojih smo nikli. Mislim da ona ima i estetske i arhitektonske vrijednosti, ali one nam nisu glavne. Važna je poruka, njezin vjernički govor našem narodu.

Nekada se novi objekt načini u staroj provjerenoj formi, ali ne i njegova unutrašnjost. Pojednostavljeno rečeno, kao da dolazi do odbijanja dvije struke unutar jednog posla – one svjetovne koju čine npr. akademski kipari i slikari, i one svete koju čine eksperti za liturgiju, crkvenu arhitekturu, crkvenu povijest i sl.  CHM tek predstoji uređenje interijera u kome za sada nalazimo uglavnom velike bijele plohe. Kakvo će biti unutarnje uređenje CHM? Postoje li već neke ideje i projekti o tome?
- Kako rekoh, CHM je sažetak povijesti naše vjere i kulture. To ne znači da treba sve biti iz starih vremena. Pogotovo će unutarnje uređenje  imati moderniji izričaj. U kontaktu sam s raznim suvremenim umjetnicima . Predviđeni su sasvim suvremeni vitraji, križni put i oltarna slika. A već su u crkvi također sasvim suvremene ispovjedaonice i klupe.

Osnovana je Komisija za hrvatski martirologiji HBK. Donesen je Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2 svj. Rata. Osnovan je i Ured RH za žrtve komunističkih zločina. Za mandata nove hrvatske vlasti očekujete li plodan rad gornjih institucija?
- Što se tiče nastanka Komisije za hrvatski martorologij, Hrvatska je biskupska konferencija u osnovana je prošle godine. Uz mene kao predsjednika tu su još članovi: Anto Baković, Ante Beljo, Mario Jareb, Josip Jurčević, Jure Krišto i Mate Rupić iz Zagreba, Josip Dukić ml. iz Splita,  Anto Orlovac iz Banja Luke, Miljenko Stojić iz Ljubuškog-Humca, Ivo Balukčić iz Odžaka i Marko Prpa iz Ljubljane. Predložit ću uključenje jedne časne sestre koja se bavi tom problematikom. Glavne zadaće komisije bile su: odazvati se pozivu Ivana Pavla II. što sam već spomenuo, da svaki narod popiše svoje mučenike, objediniti pojedinačna istraživanja i uspostaviti suradnju sa sličnim ustanovama na civilnome području. Glavna zadaća dosadašnjih sjednica bila je organizacija znanstvenog skupa. Naime, smatrali smo da je  na samome početku potrebno dati jedan solidan teorijsko-znanstveni okvir za rad, što znači uključiti sve one koji o toj temi nešto znaju, da se na jednome mjestu okupe, iznesu vlastita dostignuća i razmjene mišljenja. Konačno da se sve to objavi u jednome zborniku, što bi trebalo biti polazište za sve biskupije, redovničke zajednice i znanstvenike-pojedince s osnovnim smjernicama, ponuđenom literaturom i jasno dogovorenom metodologijom. Skup je u tom smislu i odradio svoju zadaću. Nadam se da će biskupi u svojim biskupijama osnovati povjerenstvo koje će sustavno skupljati sačuvane tragove mučeništva. U Odžaku (BiH) već je jedan takav skup održan za vrhbosansku nadbiskupiju. Bilo mi je drago vidjeti dekane koji odreda priznaju da se i sami sebi čude kako su do sada jako malo mislili i radili na toj problematici. Ako tu svijest dobiju i dekani u drugim biskupijama, imat ćemo izvanredne rezultate. To je potreban rad kako bi se narod okrenuo prema pravim vrijednostima i svojim kršćanskim korijenima.
Jasno je da nas zanima što radi na tom polju hrvatska država. Kada je uspostavljena hrvatska država onda je osnovana Saborska komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čiji sam član i ja bio. Ona je djelovala sve do promjene vlasti g. 2000. Novoj vlasti nije bilo stalo da se dođe do jasnoće o žrtvama, posebice ne onih komunističkoga režima, pa je komisija ukinuta. Iz uvida u fond te Komisije u Hrvatskom državnom arhivu vidi se da je ona obavila veliki i koristan posao. Da nije ukinuta, imali bismo već riješena mnoga pitanja koja nas i danas muče. Nažalost,stvorena je atmosfera u kojoj ni učinjeni rad nije iskorišten. Bačena je floskula da je taj rad loše i pristrano rađen. Tko god zaviri u taj fond vidjet će koliko je  ondje vrijednoga materijala i zažalit će što Komisija nije dopušteno da nastavi s radom. Prošlo je deset godina a da država sličan projekt nije pokretala. Komisija nije uspjela mnoge započete poslove dovršiti, tako da su pronađene kosti žrtava završile na tavanima u vrećama za smeće. Zahvaljujući najviše tadanjem saborskom zastupniku dr. Andriji Hebrangu došlo je do uspostave Ureda za istraživanje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina. Za uspostavu Ureda glasovali su mnogi iz koalicije koja je sada na vlasti. Važno je reći da je Zakon uspostavio Ured kao državni, tj. nije podređen u radu nijednom ministarstvu. što mu je jamčilo objektivnost i samostalnost. No, nekome u sadašnjoj Vladi to se, izgleda, nije svidjelo, te je ministar Fred Matić najavio stavljanje Ureda u nadležnost njegova Ministarstva branitelja, iako za tako nešto nije predočio nijedan razložan i uvjerljiv dokaz. Nije smatrao potrebnim da se o tome posavjetuje s onima koji su osmislili rad Ureda ili s Upravnim vijećem. U to Vijeće, naime,prema Zakonu uključeni su predstavnici HAZU, Hrvatskog instituta za povijest, Hrvatskog državnog arhiva, Hrvatskog crvenog križa, Hrvatske biskupske konferencije i još neki. Jednostavno, „došlo iz štaba“ i točka! A tog načina vladanja doista se treba bojati. To je zapravo bio pokušaj da se s Uredom dogodi što se dogodilo i sa Saborskom komisijom komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Nakon obrazloženih reakcija, čak i iz inozemnih krugova, iz „štaba“ nema više vijesti. Vjerujem da će prevladati razbor i da će Ured moći nastaviti s radom koji mu je zakon propisao.  

Pored ostalih impresija, gostovanjem hrvatskih rukometnih navijača  na nedavnom evropskom prvenstvu u Srbiji opet se mogu vidjeti različiti doživljaji jedne stvarnosti, tj. gledanja na jednu istinu sa dvije opozicione strane. Srpski školarac ni danas ne može učiti povijest raspada Jugoslavije ne samo istovjetnu, već ni sličnu onoj hrvatskog školarca. Nije puno razlike ni među odraslima, i to baš među političarima. Od ovog dojma ne otimaju se čak ni crkvene strukture, kako naše mjesne Crkve, tako i SPC. Na službenim web stranicama gornjokarlovačke i dalmatinske eparhije SPC lako možemo pronaći poveznice na web stranice o Jasenovcu i Jadovnu. Na tim stranicama još se nalaze stari udbaški, KOSovski, i ini slični podaci s manipulacijama o okolnostima zbivanja i uzroka, naročito broja žrtava i sl. Nedavno smo svjedočili drugom (protuhrvatskom) incidentu igumana manastira Krka o. Germanu Bogojeviću . Nebuloznosti oko Jadovna i Šaranove jame dodatno zapečaćuje i srpski predsjednik g. Tadić. Rukovodeći se višim redom vrijednosti, onim evanđeoskim, kada i kako u ovome možemo očekivati više sklada?
- Gledao sam te portale i bilo mi je žao što neki misle da se tim putem ostvaruje volja Kristova. Želimo i ovdje staviti u prvi plan žrtve i poštovanje prema njima, a ne mučitelje i zgražanje nad njihovim nedjelima. Crkva u središta svojih okupljanja stavlja Kristovu žrtvu, do imena njegovih mučitelja sporedne su osobe. Pilati, Herodi, Neroni i Dioklecijani padali su u zaborav, a kršćani su se dičili onima koji su podnijeli mučeništvo i zapisivali su dan i mjesto gdje se mučeništvo dogodilo. Tako su nastali kršćanski kalendari a na mjestima mučeništva nicale su u vrijeme slobode velebne crkve. Tim duhom se vodio Ivan Pavao II.
Želimo također pokrenuti dijalog o našoj prošlosti između predstavnika različitih vjera, narodnosti i ideologija. Polazište je da su sve ljudske žrtve, na svim stranama, ljudi kojima treba priznati njihova temeljna ljudska prava, ako već ne možemo na njih gledati kao na stvorenja po Božjoj slici. Dok god im ne priznajemo ljudsko dostojanstvo, dok god su te žrtve za nekoga gnjide i štetočine, onemogućen je svaki dijalog različitih. nećemo uspostaviti potrebni dijalog ako se krene od pobjednika i poraženih, a ne od žrtava jednih i drugih, možemo se samo još više dijeliti a ne međusobno približavati.

Neki katolički teolozi, zalažu se, ili su se zalagali, za osnivanje (obnovu) posebne Hrvatske pravoslavne crkve. Da li možete iznijeti svoj komentar o tom pitanju?
- Imao sam među pravoslavnim svećenicima prijatelja Jovana Nikolića. Znao sam da je iskren i dobronamjeran. Jednom sam ga pitao što on misli o toj ideji. Odgovorio je da se on s time slaže ako neki Hrvati prihvate pravoslavlje pa osnuju hrvatsku pravoslavnu Crkvu. Dakle, mislim da Katolička crkva u Hrvata neće ništa poduzimati da se vjernike koji se smatraju Srbima potiče na osnivanje hrvatske pravoslavne Crkve. S druge strane poznato je da je tako nešto ne bi odudaralo od prakse pravoslavnih Crkava. Inicijativa u tome ne  treba biti na Katoličkoj crkvi.

Mons. Komarica nedavno je sudjelovao u proslavi 20 g. Od uspostave Republike Srpske. Da li su uglednici iz eparhija SPC unutar RH pozvani na npr. posvetu CHM, i je li bilo odaziva? Slijedeće godine predstoji u Nišu, republika Srbija, veliki jubilej 1700 g. Milanskog edikta. Već se barem 3 godine kalkulira / manipulira hoće li biti pozvan i sveti otac Papa, a „opterećenje“ predstavljaju i dalje stari „problemi“ – uloga Vatikana u 2 sv. ratu u NDH, lik i djelo kardinala Stepinca unutar NDH i tomu slično. Molimo Vaš komentar.
- Već sam donekle odgovorio na to pitanje. Ako se ide od političkih i državničkih problema, nećemo se nikada približiti. Mislim da se kod nas očekuje jaka i sveta ekumenska ličnost. Pravoslavne svećenike ni episkope nisam zvao na Udbinu jer mislim da takvom pozivu trebaju prethoditi neke druge priprave, koje još nisu učinjene. Osobno sam mnogo puta rekao da sam spreman pravoslavcima i na Udbini i drugdje tumačiti smisao CHM. Cijelo stoljeće bilo je na djelu kriminalizacija svake hrvatske države i jasno je da polazeći od NDH neće se Srbi i Hrvati osjećati ponukanima da si što prije pruže ruke. I lik kardinala Stepinca je kriminaliziran do nemogućnosti. No, uvjeren sam da postoje mnoga polazišta od kojih se može ići brže prema zajedništvu. Jedno od tih je Milanski edikt koji je objavio čovjek rođen na području današnje Srbije.

Općeniti pad postotka katolika koji žive sakramentalno, napose u zapadnoeuropskim zemljama uzima danak polako i kod nas. Mnogi 'bivši' sakramentalni vjernici smatraju vjeru neprivlačnom. Uočava se velika potreba pastorala, tj. vjeronauka odraslih. Mnogi mladi prvopričesnici i krizmanici ne dolaze u crkve. Da li kod nas u Hrvatskoj Crkva treba razviti neku izrazitiju djelatnost u svrhu poduke odraslih u vjeri; da li postoje neki već postojeći 'programi' koje bi trebalo jače promovirati?
-  Ne postoji recept za suvremeni pastoral osim onoga staroga koji je izrekao sv. Augustin: „Ljubi pa čini što hoćeš!“ To je bit poruke Isusa Krista. On nije uveo svoje apostole u suvremeni svijet politike, znanosti i umjetnosti, ali ih  je naučio kako se treba odnositi prema Bogu i ljudima. Ondje gdje je istinska ljubav na djelu, naći će se formula djelovanja; gdje se samo mudruje „kako bi trebalo biti“ naći će se lijepo teoretsko rješenje koje neće imati tko provjeriti u praksi. Kod pripreme ljudi na sakramente može se mnogo toga učiniti da se evanđelje približi ljudima. Hoću reći da i stari oblici pastorala znadu dobro funkcionirati kada su u pravim rukama. Krista ne možemo tako posuvremeniti da se on uklopi  u današnji svijet. On je  jasno pokazao koliko je „nesvjetski“. To vrijedi i za Crkvu. Mislim da je mnogo važnije od traženja novih metoda, boriti se da budemo svetiji. Pravi svetac ako je i zatvoren od svijeta učiniti će za svijet više nego neki „učeni pastoralac“ koji otvori svijetu i vrata i prozore.  

Don Anđelko Kaćunko je svećenik Vaše biskupije koji je najizrazitije prisutan u medijskom prostoru. Kakva je vaša ocjena njegovog konkretnog djelovanja; kako ocjenjujete njegov doprinos novoj evangelizaciji tiskovnim i internetskim apostolatom? Mogu li ga u tome slijediti i drugi zainteresirani svećenici / Ima li interesa da im don Anđelko drži novinarske evanđeoske radionice ili sl.?
- Don Anđelko je bio definiran i prije nego je došao u našu biskupiju. Da ne vidim vrijednost njegova rada, ne bih izrazio želju da dođe k nama. Već je do sada u svom „fahu“ mnogo pokazao i na našem terenu. U novije vrijeme proširio je svoju pastoralnu djelatnost i u smislu tradicionalnog pastorala, tj. postao je župnik. Njegovo pero postalo je još konkretnije i punije pastoralnog iskustva.

Budući da naš portal ima podnaslov Razlozi nade koja je u nama, recite nam za kraj u čemu vidite razlog nade za vašu Biskupiju i cijelu našu Hrvatsku u sadašnjim društvenim okolnostima?
- Nedavno sam čuo od Zdenka Vidovića da je Michelangelo rekao kako je križ pod umjetničkim vidom nešto u čemu umjetnik može najbolje izraziti svoj istinski talent.  Ja se već dugo bavim našim mučenicima i patnjama našega naroda u prošlosti i sadašnjosti. Gledajući kako se s njime postupa na međunarodnoj i domaćoj sceni, doista oni koji se nisu naučili trpjeti, ne bi tako nešto bili u stanju podnositi. Recimo da se međunarodne institucije ovako nemilosrdno poigravaju s francuskim ili engleskim osloboditeljima kao što čine s našima, kako bi oni to podnosili? Jednostavno ni Francuzi ni Englezi ne bi bili u stanju to podnositi jer se nisu naučili kroz patnju vlastitog naroda tu lekciju. Ivan Pavao II. je uočio tu visoku sposobnost našega naroda i u njemu vidio nadu Europe. Ja vjerujem da će i današnje nevolje pomoći da u tom smislu pređemo u viši razred.
Hitovi: 2979