UDBINA: Proslava Dana hrvatskih mučenika 2009.

Kategorija: Vijesti KHM/CHM Kreirano: Subota, 12 Rujan 2009

(Udbina, 13. 9. 2009. - IKA/Z. R.) - Dan hrvatskih mučenika svečano je 12. rujna proslavljen na Udbini koncelebriranim euharistijskim slavljem koje je ispred Crkve hrvatskih mučenika u izgradnji predvodio hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk. Došli smo častiti mučenike koji su podnijeli dragovoljnu žrtvu za Krista zbog mržnje prema vjeri, istaknuo je biskup Štambuk i podsjetio na već proglašene hrvatske svece i mučenike - sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina i bl. Alojzija Stepinca, izvijestio je Hrvatski katolički radio.

Citirajući dijelove pjesme Augusta Šenoe „Budi svoj", propovjednik je istaknuo kako je nužno upoznati sebe, svoje, svoju domovinu, kako bi se iz toga moglo poštovati sve druge. Tko ne zna u svojoj kući, u svojoj domovini, srediti pojmove svojega, neće znati pravilno postupati ni prema drugima, poručio je, i dodao kako će svoje mjesto u Crkvi hrvatskih mučenika imati svi oni koji su, kako je rekao, sluge svoje vlastite savjesti i ne okreću se kako im drugi diktiraju. Ovdje u Udbini svoje će mjesto imati i svi vjernici hrvatskoga naroda koji jesu i žele biti svoji, a pritom se trude živjeti u razumijevanju s drugim ljudima i nacionalnostima, drukčijim vjerama i nacionalnim opredjeljenjima, istaknuo je mons. Štambuk.

Potom se kritički osvrnuo na zahtjeve za uklanjanjem križa iz javnosti, a što se, kako je rekao, objašnjava potrebom za tolerancijom. Ali tolerancija je uvažavanje i prihvaćanje drugoga s njegovim osobitostima, a nije izbjegavanje svojega da bih se drugome svidio. To nije tolerancija, to je samoubojstvo svojeg dostojanstva, rekao je propovjednik. Spominjući pak skore predsjedničke izbore, biskup Štambuk upitao se: Ne bi li bilo normalno i poželjno da budući predsjednik katoličke Hrvatske bude katolik, ne samo po listu, nego i po svjedočenju života?

U misi su koncelebrirali domaćin gospićko-senjski biskup Mile Bogović, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, šibenski biskup Ante Ivas, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, kanonici Senjskog kaptola i stotinjak svećenika.
Misnom slavlju prethodio je mimohod motorista-branitelja koji su iz mjesta hrvatskih stradanja po cijeloj domovini donijeli po jedan kamen koji će na simboličan način biti uzidan u novu crkvu. Sudionike slavlja pozdravio je domaćin mons. Bogović, a nakon mise i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Josip Friščić i ličko-senjski župan Milan Jurković. Misnome slavlju nazočili su i ministar zdravstva Darko Milinović te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Kamen za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika blagoslovio je papa Ivan Pavao II. za trećeg posjeta Hrvatskoj, a crkva se gradi uz pomoć darova pojedinaca i skupina iz domovine i inozemstva. Dosad je prikupljeno 37 milijuna kuna, odnosno oko tri četvrtine potrebnog iznosa, a kraj gradnje i posveta crkve očekuju se u proljeće sljedeće godine.

 

Propovijed mons. Slobodana Štambuka, hvarsko-bračko-viškog biskupa na svečanosti proslave Dana hrvatskih mučenika na Udbini 12, 9. 2009.

{mp3}propovijed_udbina{/mp3}Dođite, poklonimo se Gospodinu, Kralju mučenika! Kralju naših hrvatskih mučenika uz ovu crkvu što stasa i imenom naših mučenika želi biti označena. U Evanđelju ćemo čuti preporuku: „Ne budite zabrinuti!“ Ime Marijino, Gospin dan, dan naše Kraljice. Čestitka Marijama. A Gospi naše prošlosti poštovanje i ljubav.

Oj budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa čekali te danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke
I budi svoj!
S poštena lica teče pošten znoj,
i nijesi, brate, živio zaludu,
kad jesi svoj!

(August Šenoa, romanopisac „Kleveta“, (1834.-1892.) Iz vremena velikih prestrojavanja na političko-nacionalnom, u ljudskom, pa i s vjerskim poteškoćama…)
Ovdje, na Udbini, gdje nam sa zapada domahuje Velebit, s istoka Plješivica, s juga kraljevski Knin, a tik do Udbine, sa sjevera, prostrano Krbavsko polje, ovdje nastaje Crkva hrvatskih mučenika, Crkva hrvatskih mučenika. Biti svoj – jer to je narod moj! Biti svoj, jer to je moja vjera. Biti svoj – jer to su moji mučenici. Ovdje se želim učiti o svemu što pripada mome narodu, ovdje želim učiti biti svoj i vjerski i nacionalno, zdravo vjerski i zdravo nacionalno!
Mučenici? S bogoslovskog gledišta mučeništvo – martyrion – je smrt koju mučenik dragovoljno prima i strpljivo kao svjedočanstvo za Krista podnosi kad mu je nanese neprijatelj vjere, iz mržnje prema vjeri. Nije svaka smrt mučeništvo, nego ona kojom se polaže svjedočanstvo za Krista. Mučenik trpi, podnaša. Od mučenika nitko ne trpi… Koji su to? Ovdje upravo na Udbini mislimo na one u čijim je grudima tekla hrvatska krv, a podnijeli su mučeništvo zbog vjere, u obranu vjere. Nisu li to oni koje su Turci na kolac nabijali, jer se svoje kršćanske vjere nisu htjeli odreći? Nisu li to oni koji su i nakon Drugog svjetskog rata, živeći pod sistemom koji nije bio nimalo sklon čovjeku-Hrvatu-vjerniku, koji su hrabro odlazili na nedjeljnu svetu misu, koji su svoju djecu odgajali u vjerskom duhu… koji su primali svete sakramente dok su im drugi govorili kako bi bilo pametnije da se u kući mole, da za to ne treba nitko znati, da nije vrijeme za javno svjedočenje… da takvo neće napredovati na ljestvici tadašnjeg sistema? Nisu li to oni svećenici koji su čamili u Gradiški, koji su bili prisiljeni vlastitim prstima, doslovno noktima svojim rušiti katoličku crkvu? Nisu li to oni svećenici koji su radije pošli u smrt nego da odaju ispovjednu tajnu… a ujedno to su oni koji se ne spominju u crkvenim kalendarima i ne slavi se sveta misa na njihov mučenički dan… ali vjerujemo da su kod Gospodina, koji je divan u svecima svojim? Ti i takvi mučenici – ovdje će biti doma, kod svog oltara, u svojoj crkvi! Ovdje, će oni imati svoj oltar, svoje mjesto!
Ovdje će imati Hrvat – katolik – vjernik svoje nacionalno svetište i svi oni sinovi i kćeri hrvatskog naroda – koji su bili svoji! Svoji i Božji! U prvom redu oni koji su bili sluge – svoje vlastite svijesti, njezinog veličanstva savjesti! A istodobno su poštivali svakoga čovjeka, u svakom čovjeku gledali svojega brata, sestru! Ovdje će imati mjesto oni koji su bili svoji – služeći Božjim planovima u svojim obiteljima, s puno poštenog rada, s „poštenog čela tekao je pošten znoj“ i djecu svoji odgajali „u strahu Božjemu i sramu ljudskome“ a u drugim obiteljima nastojali gledati svoje prijatelje, cijeneći svaku majku, cijeneći svakog oca, držeći s puno finoće lijepi odnos prema drugima i drugačijima!
Ovdje će imati mjesto oni koji su crkveno-vjerski imali svoje „ja“ i bili svoji, a istodobno su se odnosili s lijepim poštovanjem prema drugima, čak i prema bezvjernicima, moleći za one koji su ih progonili! Ovdje će imati mjesto vjernici hrvatskog naroda koji su bili svoji, a kod toga trudili su se živjeti u razumijevanju s drugim ljudima, drugim narodnostima, drugačijih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja.
Primjer žene koju najviše volim, žene s otoka Brača… moja majka!
Ovdje bi također trebali imati počasno mjesto svi oni koji su u povijesti naroda našeg i vjere naše odigrali časno i pošteno svoju ulogu i kao vođe naroda i kao branitelji. Ova crkva morala bi biti jedna velika i draga UČIONICA u kojoj ćemo se učiti „kako biti narod Božji“, što nam je naznačio Ezekijel u današnjem čitanju (Ez 36, 28). Ovdje smo došli i ovdje ćemo dolaziti u vrijeme i nevrijeme za Crkvu, za narod, za vjeru, za naše nacionalno biće! Ovdje ćemo se učiti BITI SVOJI! I danas smo ovdje došli učiti kako se snalaziti u vremenima kad su neki sjetili koliko Križ Kristov smeta, ometa, ometa suživot… Tako kažu i zato ga treba ukloniti, a sve zbog tolerancije! Tolerancija je uvažavanje dugoga, prihvaćanje drugoga s njegovim osobitostima, ali ne i izbjegavanje svojega, ustuk pred drugima kako bi se njima svidio. To Gospodine moje, nije tolerancija – to bi bilo samoubojstvo svojega dostojanstva! U vrijeme kada neki i na javna prijevozna sredstva žele postaviti parolu: „Nema Boga – nema gospodara!“ Da, dobro ste rekli, kad nema Boga – nema ni gospodara, činiš što te je volja, putuješ u pravcima kojim ti želiš, nema nikakve kontrole. Ili ono što davno izreče slavi Rus: „Ako nema Boga – sve je dozvoljeno!“ (Dostojevski) Zastrašujuće dozvoljeno! Zastrašujuće opasno!
Ovdje s psalmistom ponavljam: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada!“ Prevedeno na naš jezik: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako zaboravim Crkvu i vjeru u kojoj sam kršten, ako zaboravim narod u kojem pripadam, ako zaboravim zemlju na kojoj živim!“ (Usp. Ps 137).
Ovdje, nekako u centralnom dijelu naše Domovine, neka odjeknu riječi koje nam danas uputi sv. Pavao: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite, nikakvo suparništvo ni umišljenost…“ (Fil 2.2)
Pred nama su izbori za predsjednika Države. Koliko ono imamo kandidata? Oprostite mi što im ne znam točni broj! SVI ONI VOLE! Što vole i koga vole?! I ne bili bilo normalno i poželjno da u katoličkoj HRVATSKOJ njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tkao, nastupati tako, postupati tako?!
Crkva na Udbini trebala bi biti crkva naše nacionalne, hrvatske složnosti i pomirbe! (Zašto ne?) To bi trebala biti crkva naše Hrvatske jednodušnosti za sve što je veliko, lijepo, plemenito i poželjno! Crkva – gdje će se naša međusobna ljubav osobito njegovati i na „humusu“ zemlje udbinske i susjedne krbavske zemlje koja je obilno zalivena krvlju Hrvata… Neka bi rasla složnost, jednodušnost, njegovanje ljubavi! „Jedni druge smatrajte višima od sebe.“ ponavlja svetac iz Tarza, pa da se dogodi čudo, čudo hrvatsko – da iz suprotnog tabora iz one druge stranke stigne ohrabrenje i pohvala za ono što je dobro, poželjno i vrijedno! Da ovo bude crkva našeg vjerskog i nacionalnog preodgoja u poniznosti i skromnosti, radišnosti, naše međusobne ljubavi!“ i po svemu tome – biti jasno prepoznatljiv i samome sebi i svima oko sobe, i cijelom svijetu!
Ti i ja, moj narod, ima slapove Krke i predivna Plitvička Jezera. Zašto bi mi slapovi Nijagare bili draži? Ivan Pavao II. uzviknu: „ Europo, pronađi svoju dušu!! A mi? ZEMLJO HRVATSKA, čuvaj svoju i sačuvaj dušu! Budi svoja! Oj, čovječe moj, budi svoj! Ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj! I nećeš brate, živjeti zaludu – kad jesi svoj. Amen.

Hitovi: 2910