Javne reakcije na promjenu projekta CHM

Kategorija: Vijesti KHM/CHM Kreirano: Subota, 25 Listopad 2008

 Biskupova ideja i arhitektova priča

Nije velika mudrost shvatiti da svaki investitor odustaje od projekta izgradnje kad utvrdi da mu ne odgovara i da za nj nema dovoljno novaca.
Projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini uglednog arhitekta Nikole Bašića pobijedio je na javnom natječaju 2004. i po njemu se počela graditi crkva. Onda je inicijator i najodgovornija osoba za izgradnju crkve, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, nakon dugih i neuspješnih rasprava s projektantom, odustao od toga projekta i opredijelio se za novi, po uzoru na crkvicu sv. Križa u Ninu. Projektant i još neki javni djelatnici to su u više navrata komentirali u javnim glasilima. Premda Hrvatska vjernost u ovom broju (4) donosi više tekstova o uzrocima promjene projekta, osvrnut ćemo se ukratko na ta reagiranja.

Sam Nikola Bašić zbivanja oko svoga projekta iznio je prilično objektivno. O razmimoilaženjima s biskupom kaže (Globus, 4. srpnja. 2008): "Moj je investitor oblikovao svoju viziju crkve. Množili su se novi zahtjevi za promjenama. Tražila se izmjena oblika crkve tako da se asimetrični profil crkve pre oblikuje u simetrični, a masonska šiljatost oblika da se približi prepoznatljivoj hrvatskoj sakralnoj tradiciji." 

Ne želeći više biti "podatan suradnik" koji će biskupove "kreativne ambicije" pretakati u tehničke nacrte i dati im autorsko pokriće - sažima arhitektovu izjavu - Bašić je predložio biskupu da ga oslobodi takve obveze te da za interpretatora svojih vizija izvoli naći drugog projektanta. No, u istom tekstu Bašić dalje kaže da to nije ozbiljno mislio, da je njegovo odustajanje od projekta bila tek provokacija kojom je "želio provjeriti stvarnu poziciju investitora", a biskup je "moju provokaciju prihvatio kao slamku spasa". Dakle, napisao je biskupu da odustaje od projekta, a potom mu zamjera što je njegovo odustajanje prihvatio.

U drugom intervjuu (Vjesnik, 19. i 20. travnja 2008.) ističe: "U slučaju kad se crkva gradi iz milodara vjernika, kao ova na Udbini, onda je to javni pothvat par excellence. Izgradnja tog projekta stoga znači javno obećanje. Zato se postavlja pitanje tko daje pravo investitoru na naknadni, jednostrani i jamačno nekompetentni sud o svojstvima toga projekta, tko mu daje pravo da po svojoj volji prekraja projekt i prekida realizaciju nakon što je već izgrađen njegov bitan dio." Bašić to naziva "nacionalnom sramotom", a novi projekt crkve "promocijom kiča".

Dakle, biskup je dao ideju, zadužen je i odgovoran njezino ostvarenje, a projektant postavlja pitanje: ima li on pravo imati "svoju viziju crkve" i za nju se kao investitor boriti? Štoviše, pita je biskup uopće kompetentan i pozvan procijeniti i mijenjati projekt za koji odgovara? Očito, po Bašićevu mišljenj biskup bi projekt trebao bespogovorno prihvatiti baš onako kako ga je projektant smislio, makar se s njim ne slaže, i dakako, osigurati novac čak ako je cijena izgradnje tri puta veća od početnog proračuna. Ta logika i ekonomika možda vrijede u arhitekturi, ali u praktičnom životu ne funkcioniraju ni kod izrade kućice za kanarince, a kamoli u izgradnji objekta od nacionalnog značenja. Tu se ne radi o (ne)razumijevanju umjetničke slobode, nego o običnom zdravom razumu.

U istom intervjuu Bašić odgovara i na pitanje zašto se odrekao autorstva nad crkvom Sveta Mati slobode u zagrebačkom Jarunu, koja mu se inače redovito navodi kao referenca za Crkvu hrvatskih mučenika. On osporava da se odrekao tog autorstva, a zašto se između njega i naručitelja "stvorio toliki jaz" objašnjava ovako: "Crkva, po definicij ne prihvaća nikakvo izvanjsko nametanje, pogotovo kad su u pitanju teološke ili liturgijske teme. Zato u sakralnoj arhitekturi, između autorske individualnosti i slobode stvaranja s jedne strane, te crkve - institucije koja želi ostvariti prostor zadan liturgijskom 'tehnologijom' s druge, vlad nepremostiva provalija.. .Čini mi se da bih odričući se cjelokupnog djela bio sličan kompozitoru koji se odriče svoje pjesme zato što je dopala pjevača kojemu nedostaje sluha."

Crkva, dakle, nema sluha za Bašićevu umjetnost, a on se smatra jednim od najboljih sakralnih arhitekata u Hrvatskoj. Doista, bavi li se on onda poslom koji uistinu razumije i osjeća, ili je on vrhunski kompozitor za neku drugu glazbu? Odnosno, je li on uopće shvatio svu nacionalnu i kršćansku dubinu, značenje i simboliku Crkve hrvatskih mučenika kako ju je postavio biskup Bogović? Biskup je dao snažnu ideju koja je dobila nacionalnu suglasnost, a arhitekt je trebao ispričati isto tako snažnu graditeljsku priču. U tome nije uspio, promašio je temu. Takav ishod nije ni prvi ni posljednji. Treba li podsjetiti i na to da kršćanska umjetnost s nekim svojim temeljnim uporištima živi već dva tisućljeća, a arhitektovo postmodernističko vrijeme, u kojemu su ta uporišta nebitna, tek nekoliko decenija?

Odustajanje od Bašićeva projekta komentirali su i drugi. Vesna Kusin "ozbiljno" primjećuje (Vjesnik, 7. travnja 2008.) da se "svim žrtvama, kojima se u spomen podiže ta crkva, sada kao mučenik pridružuje i projektant s timom svojih suradnika". Željka Čorak pak piše (Vijenac, 19. lipnja 2008.): "Što da se tek kaže o nekorektnosti prema narodu, koji je pristao na konkretnu ponudu, i o žarkom stidu one škrabice s udovičkim novčićima. Ako se crkva gradi potpuno drukčija i potpuno iznova, onda bi i njih trebalo vratiti kao projekt autoru, i skupljati ih prema novom predlošku". Zanesenost veličinom struke i nedodirljivošću njezinih autoriteta doista može biti dojmljiva kad je djetinje nekritična. Govor naroda i te kako je netko slušao i bio s njime u stalnom kontaktu više godina. No, taj govor ne može se čuti s mjesta s kojeg piše uvažena kritičarka.

Sugestiju Jurice Pavičića pak (Jutarnji list, 19. srpnja 2008) da se Crkva hrvatskih mučeni-ka na Udbini gradi u dogovoru s Hrvatskom vojskom zato da bi se promijenila struktura stanovništva u tom kraju te da se biskup Bogović može dovesti u vezu s ratnim vođom iz Trebinja Božidarom Vučurevićem ne treba ni komentirati jer su izvori i ciljevi tih sugestija posve jasni. U isti red "istraživačkih" tekstova ide i članak Igora Lasića (Slobodna Dalmacija, 31. kolovoza 2008.) koji vidi "mač umjesto križa na budućoj crkvi", a ne zna da se zapravo radi o glagoljskom slovu A s višestrukom kulturnom simbolikom. I nije to jedini primjer neukosti u raspravi o crkvi na Udbini.

I na kraju: zašto bi gradnja crkve po novom projektu morala biti "nacionalna sramota" i "promocija kiča", kako tvrdi Nikola Bašić? Zar samo zbog toga što se ne gradi po njegovu projektu, nego se oslanja na crkveno graditeljstvo iz prošlosti? Uspješna izgradnja po jakim uzorima u graditeljstvu nije nikakva novost i on to dobro zna. A novi projekt govorit će sam za sebe i prije konačne (dis)kvalifikacije bilo bi mudro sačekati što će nam reći kada nam bude cjelovito predstavljen.

Treba razumjeti razočaranje neprihvaćenog umjetnika i njegovih fanova, ali isto tako i naručitelja koji je odlučio odustati od projekta zato što ne odgovara njegovoj ideji i za koji nema dovoljno novaca. Jer, bez ovakvog raspleta situacije sigurno ne bi bilo ni crkve na Udbini. Tako je to kad živimo u vremenu sve rjeđe harmonije ideje i priče, u vrijeme "rasula pameti", kako naše doba pametno naziva jedan poznati hrvatski teoretičar umjetnosti. 

Ante Bežen

Hitovi: 5945