Hrvatskim mučenicima

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi?
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena! 


A kukavan je Hrvat novog vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju - krotko janje - hodii
ne zna bacit groznog ropstva bremena.

 

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

 

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako ne će, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

 

Tin Ujević

Dečki u narodnoj ličkoj nošnji prinose kamen temeljac kojeg ja blagoslovio Papa za svog posjeta u Rijeci.

 

Uvodnik časopisa"Vila Velebita"

Hram domovinske zahvalnosti i pročišćenja


Dr.sc. Ante Bežen, glavni urednik

Glavni urednikKatolička crkva i hrvatska država odlučile su, na prijedlog mlade Gospićko-senjske biskupije i uz potporu Ličko-senjske županije, izgraditi Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Crkva je zamišljena kao svetište zahvalnosti svim žrtvama palim za slobodu Hrvatske i/ili kršćansku vjeru te kao "učionica hrvatske povijesti". Ideja je glatko prihvaćena u svim najvažnijim crkvenim, državnim, znanstvenim i kulturnim strukturama, ali i u najširoj javnosti u Hrvatskoj i među Hrvatima u iseljeništvu. Nekoliko osamljenih glasova protiv zašutjeli su kad ih javnost nije podržala i akcija je uspješno krenula. Sada ovisi jedino o upornosti i uspješnosti njezinih voditelja u promicanju ideje te o pristizanju novca kad će se crkva i izgraditi. Malo je koji projekt takve naravi, koji svojom simbolikom istodobno zahvaća samu bit moralnog odnosa prema povijesti i nacionalnom biću, primljen tako plebiscitarno među inače kronično ideološki posvađanim i nejedinstvenim Hrvatima. Zato je potrebno upitati se u čemu je zapravo snaga te ideje koja je ujedinila Crkvu i državu (u vrijeme prihvaćanja predvođenu ljevičarskom koalicijskom Vladom) i pridobila gotovo sve dijelove hrvatskog društva.

Duhovna i vjerska osnova te ideje je poziv pape Ivana Pavla II. za popisivanjem svih svjedoka i mučenika vjere radi prijenosa njihove uspomene u treće tisućljeće kao uzora budućim pokoljenjima. Papa je time pokazao koliko duboko shvaća veličinu žrtve kao uzora u moralnim osjećajima ljudi. Najvjerodostojniji su oni uzori koji su vlastiti život žrtvovali za svoje bližnje, a na čelu im stoji sam Isus Krist. Njima vjerujemo, njima, ako smo moralni ljudi, dugujemo trajno poštovanje i zahvalnost.

U Hrvatskoj, čija je povijest preplavljena žrtvama za slobodu pojedinca i naroda sve do današnjih dana, Papina poruka je osim vjerskog dobila i duboko povijesno značenje. Biskup Mile Bogović, osmišljavajući rasutu ideju o odavanju počasti svim hrvatskim žrtvama koja se rodila još za obilježavanja 500. obljetnice Krbavske bitke 1993. i primjenjujući je na hrvatsku situaciju kao duhovnik i povjesničar, s pravom se usredotočio na mučeništvo Krbavske bitke. Ta davna bitka danas je potpuno izvan ideoloških podjela, a jedna je od najvećih tragedija u hrvatskoj povijesti. Njezina je moralna strana posve čista, no u ljestvici hrvatskih povijesnih vrijednosti potpuno je zabačena. Veličina žrtve deset tisuća branitelja palih u jednom danu nikad nije dostojno priznata, niti je igdje javno zapisana osim u povijesnim knjigama. A mnoge manje značajne bitke imaju svoje spomenike, sjećanja i rituale. Zašto Hrvati nikad nisu obilježili mjesto Krbavske bitke? Očito zato što su te žrtve pale samo za hrvatsku slobodu, što je u njoj izginulo samo hrvatsko plemstvo i puk, a to nije bilo važno ni turskim, ni germanskim, ni ugarskim ni jugo-srpskim gospodarima koji su pola milenija nakon nje vladali Hrvatskom. Danas pak Hrvati u svojoj slobodnoj državi mogu ispuniti dug pijeteta prema krbavskim braniteljima.

No Krbavska je bitka tek najmarkantnija povijesna točka mučeništva na današnjem hrvatskom tlu koja u prvi plan izbija stoga što je potisnuta i prešućena. Ona u sebi nosi dvostruku simboliku podnijetih i zatajenih žrtava tijekom cijele naše povijesti u kojoj su žrtve neka vrsta sudbine. Posljednje među pojedinačnim i masovnim žrtvama, koje još potresaju našu sadašnjost, žrtve su Jasenovca i Bleiburga (također masovnog i prešućivanog, ali opterećenog ideologijskim neslaganjima), Vukovara i cijelog Domovinskog rata. Obuhvaćanje svih njih jednim simbolom ŕ Crkvom hrvatskih mučenika ŕ zapravo je koncentriranje opće moralne sućuti na jednom svima prihvatljivom mučeničkom mjestu - Krbavskom polju.

Crkva hrvatskih mučenika stoga se doživljava istodobno kao univerzalni i nacionalni simbol i katarza. Univerzalni stoga što se hrvatskim žrtvama u ovom projektu ne smatraju samo etnički Hrvati mučenici, nego svi koji su branili pravo na život u vjerskoj i nacionalnoj slobodi. Tu jednako pripadaju starokršćanski mučenici (prije dolaska Hrvata), koji u našim krajevima udariše temelje kršćanstvu, kao i sveci mučenici iz hrvatskoga naroda, tu su hrvatski vojnici, civilni branitelji i žrtve koje padoše za obranu slobode bez obzira na naciju, jezik i ideološka uvjerenja. Znak raspoznavanja njihova mučeništva nije ni etnička ni ideološka pripadnost nego podatak jesu li su doista pali kao žrtve za dobro ljudi i ove zemlje, a ne djelujući protiv njih. Time se razrješuje i naša još uvijek rovovska podjela na "partizane" i "ustaše", pomirivanje nepomirljivih i pravo na pozitivnu ulogu u povijesti. To je i odgovor na strahove da je ova zamisao nacionalno isključiva.

Tako bi Crkva hrvatskih mučenika svojim moralnim i duhovnim potencijalom mogla postati "znak vremena", poprimiti sinergiju hrama duhovno ujedinjene, samosvjesne i pročišćene Hrvatske u kojoj prevladava jedna nova svijest o vlastitoj prošlosti i budućnosti. Vrijednostima te prošlosti ovim se zdanjem izriče poštovanje i one se istodobno, kao znak vlastitog identiteta, nose u budućnost, u ujedinjenu Europu u kojoj nas, uz brojne obećane pogodnosti, svakako čekaju i nova iskušenja. Takvim vrijednostima obilježena Hrvatska brže će prebroditi ne samo sadašnje mentalne podjele, nego i Den Haag i nepoznanice koje donose Bruxelles i Strasbourg kao nova središta moći nakon ne tako davnih iskustava s Bečom, Peštom i Beogradom. Valja istaknuti i to da se u cijeloj ovoj ideji još jednom vidi nadmoć Crkve i vjerskog pristupa nad građanskim pokušajima prevladavanja duhovnih raskola i unutarnjeg povezivanja "rasute bašćine" u prijelomnim povijesnim vremenima.