Pomoc za gradnju.

SADRŽAJ:

Ante Bežen: Hram domovinske zahvalnosti i pročišćenja (uvodnik)..............................2

Mile Bogović: Crkva hrvatskih mučenika na Udbini i spomen-prostor...........................3

Mile Bogović: Prostorna podloga za projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini
Igor Zidić: Kripta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini ŕ učionica hrvatske povijesti
M(ile) B(ogović) i A(nte) B(ežen): Tko su hrvatski mučenici?....................................14
Milan Kruhek: Bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. ....................................... 18
Milan Kruhek: Prostor i spomenička baština Krbavskog polja....................................21
Upravna, stručna i nadzorna tijela akcije za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 28
Mile Bogović, Ante Bežen: Od početne zamisli do natječaja za projekt (kronologija događaja)..30
Ana Tomljenović: Misno slavlje na Krbavskom polju (na dan 510. obljetnice Krbavske bitke).....35 Josip Bozanić(pozdravni govor): Hrvatski mučenici svoje su živote ugrađivali u buduće naraštaje
Mile Bogović (propovijed): Više nikada ne smije doći vrijeme da ljudi zbog narodnosti i vjere odavde moraju bježati...39
Zlatko Tomčić (pozdravni govor): Slavimo hrabrost i odanost domovini........................42
Milan Jurković (pozdravni govor) Ovo sveto tlo ima budućnost..................................43
Ivica Mataija: (c)tovanje žrtve i žrtvovanja (zahvala).................................................44
Ana Tomljenović: Svečani koncert potpore u Koncertnoj dvorani ÇVatroslav Lisinskiß......45
Ante Bežen: Pozdrav na koncertu u ime Udruge Ličana ÇVila Velebitaß........................47
Mile Bogović: Nagovor na koncertu...................................................................48
Zvonko Ranogajec: Hrvati iz Chicaga za Crkvu hrvatskih mučenika.............................49
Ante Bežen: Veza žrtava Bleiburga i Krbave......................................................51
Vladimir (c)eks (govor): Sjećanje na Bleiburg i Križni put preživjelo sve zabrane i krivotvorenja..52
Mile Bogović (propovijed): Zahvalnost i poštovanje svim nevinim žrtvama...................53
Natječaj za izradu projekta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini................................55
Žiro račun za priloga za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini........................56

VILA VELEBITA - časopis Like i Velebitskog primorja

Osnivač i izdavač: Udruga Ličana "Vila Velebita" Zagreb, Ulica Ljudevita Posavskog Tel.

Za izdavača: mr. Tomislav Tomljenović, predsjednik Udruge

Časopis izlazi povremeno.

Logo Vila Velebita Osnivač i izdavač | Sadržaj | Uredništvo | Kontakt | ©2004. GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA I UDRUGA LIČANA "VILA VELEBITA"-ZAGREB
Službeni grb gospicko-senjske biskupije
Pogled na krbavsko polje.
Udruženje licana Vila Velebita, grb.

 

"Crkva hrvatskih mučenika gradnju koje započinjemo bit će na neki način naša dragocjena vjernička i narodna škrinja u kojoj ćemo čuvati spomen na neprocjenjivo blago vjere, dobrote, predanosti, hrabrosti, velikodušnosti i odvažnosti što su resili mnoštvo muževa i žena koji su svojim zauzimanjem širili dobrotu i ljubav na ovim našim hrvatskim prostorima. Tu dragocjenu škrinju želimo postaviti ovdje na Udbini, zemljopisnom središtu Hrvatske, gdje se spaja naš sjever i jug, na ovom drevnom prostoru punom simbolike."

Polaganje kamena temeljca 9. rujna 2005. na Udbini

Crkva hrvatskih mučenika - dragocjena vjernička i narodna škrinja


Homilija kardinala Josipa Bozanića u prigodi polaganja kamena temeljca i blagoslova gradilišta crkve hrvatskih mučenika na Udbini 9. rujna 2005
kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK

Draga braćo i sestre, predragi hodočasnici!

"Isus je onaj 'kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom" (Dj 4,11). Tim riječima, koje upravo čusmo u odlomku iz Djela apostolskih, sveti Petar podsjeća svoje suvremenike na snagu i veličinu Božju koja se pojavila u Isusu Kristu, Bogočovjeku, čiji je dolazak na ovaj svijet označio prijelomnicu ljudske povijesti. Isus Krist je već dvije tisuće godina poticaj i izazov mnogima koji traže smisao života, odgovore na temeljna pitanja; koji traže ono trajno i neprolazno u prolaznosti i mijenama ovoga svijeta. U njegovo smo ime danas svi mi okupljeni na Udbini kako bismo slaveći Euharistiju, taj najizvrsniji dar Isusove prisutnosti među nama položili kamen temeljac i blagoslovili gradilište Crkve hrvatskih mučenika. Kamen temeljac koji ugrađujemo uzet je iz temelja nekadašnje krbavske katedrale, a blagoslovio ga je papa Ivan Pavao II. u Rijeci 2003. godine, prigodom svojeg trećeg pohoda Hrvatskoj.

S poštovanjem i bratskim osjećajem pozdravljam pastira ove drage Crkve Gospićko-senjske, biskupa Milu Bogovića i zahvaljejem mu što nas je pozvao i danas okupio na Krbavi. Pozdravljam kler ove mlade biskupije, dijecezanski i redovnički, časne sestre redovnice, sve Bogu posvećene osobe, sve vjernike, muževe i žene, djecu i mlade, sve starije, bolesne, čitavu biskupijsku zajednicu. Pozdravljam posebno one koji su pogođeni različitim oblicima kušnja i trpljenja i molim da Gospodin svima udjeli svoju utjehu i blagoslov. Pozdravljam oce nadbiskupe i biskupe, mnogopoštovane provincijale i časne majke provincijalke, sve svećenike i redovnike te časne sestre redovnice; pozdravljam predstavnike državnih, vojnih, županijskih i općinskih vlasti. Pozdravljam sve vas, dragi hodočasnici.

Danas postavljamo kamen temeljac i blagoslivljamo gradilište Crkve hrvatskih mučenika. Riječ mučenik, mučeništvo povezuje se u našim mislima s glagolima: umrijeti, ubiti. Postoji li na svijetu, razumski razlog za uništavanje sebe samog ili bližnjega? U opisu Kristove smrti nalazimo dvije vrlo bliske rečenice koje su jedna drugoj odgovor i rasvjetljavaju naše pitanje, iako sa dva suprotna polazišta.

Prvu su izgovorili politički glavari dok su u tajnosti raspravljali o mogućnosti Isusova smaknuća: "Bolje je da jedan čovjek umre za narod" (Iv 11, 50). To je razmišljanje državnih vlasti. Naime, oni su znali da je nevin. Nevinost ne vrijedi mnogo u usporedbi s računicom koja je za njih smisao svega. No može li nacija preživjeti ako se zakon, na kojem je utemeljena i na kojemu mora počivati, ne poštuje? "Bolje je da jedan čovjek umre za narod" (Iv 11, 50). Mogu li poglavari nacije dopustiti gubitke kako bi se spasili razlozi života? K tome, Evanđelist dodaje da je onaj koji je izgovorio ovu rečenicu bio prorok, iako nije bio toga svjestan.

Odgovor na postavljeno pitanje nalazimo u Isusovom riječima: "Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje" (Iv 15,13). I dodaje: "Nitko mi život ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga" (Iv 10,18). Ovdje progovara najuzvišenija, najvelikodušnija ljubav. Nije to sebeljublje, nije sebična ljubav prema najdražima, već ljubav prema svakom čovjeku uključujući i neprijatelje. Ljubav u sebi pronalazi neiscrpni izvor života koji dopušta darivanje života, pa čak i darivanje vlastita života kako bi živjeli oni koje ona ljubi.

Ova dva pristupa Isusovoj smrti dozivaju u pamet neobičan paradoks. U stvari, nikakva vlast ovoga svijeta, niti državna, niti narodna, niti krvne veze, niti pripadnost staležu ne mogu zamijeniti ono Apsolutno, bez čega svaka vlast gubi svoju utemeljenost. Čak bi i Crkva prestala postojati kad bi pokušala zauzeti mjesto svoga Gospodina. Naime, tiranija totalitarizma započinje u trenutku kad jedna od ovih stvarnosti nastoji učvrstiti svoj autoritet prisvajajući sebi ono Apsolutno i poistovjećujući se s Apsolutnim. Umjesto da vlast bude u službi čovjekova dostojanstva dopuštajući mu da izrazi svoju ljudskost, ona ga čini nečovječnim. Kad ga nastoji tobože "usavršiti" ona ga ustvari "ubija" kao što ubojica čini sa žrtvom, poništava ga upućujući ga u smrt u trenutku kad mu pokuša nametnuti svoje razloge za život.

Ipak i u posljednjem stadiju, kad se gubi svaka nada, u svakom čovjeku ostaje skrivena tajna njegova dostojanstva. I najslabija zraka sunca pravednosti može razotkriti ovu tajnu i izvući je iz tame koja kao da ju je progutala. Ova uporišna točka bez koje ne bismo više znali što znači biti čovjek, izmiče i mora izmicati našem dosegu. Ona mora ostati uvijek izvan našega dometa, biti visoko iznad nas kako bismo mogli ostati na nogama, vladati sobom, biti slobodni i postojati. To uporište je On koji je stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Nazivamo ga "Ocem nebeskim". Njegova se beskonačna ljubav objavila po Sinu i Duhu koji živi u nama, darujući nam život i puninu dostojanstva. Uzvišeno, divno čovjekovo dostojanstvo kao i temelj ljudskih prava ima svoju uporišnu točku samo iznad čovjeka. Veličina i bit čovjeka izmiče ljudskoj vlasti.

Kršćansko mučeništvo svjedoči Božju vertikalu u ljudskom životu. Mučeništvo daje ozbiljnost kršćanskome životu. Bez misterija križa gubi se kršćanski identitet, a kršćanstvo tada upada u utopijski bijeg prema zatvorenoj ovozemnoj budućnosti.

Mučeništvo pretpostavlja u prvom redu temeljitu vjeru u Boga. "U Tebe se, Gospodine, uzdam!", bilo je biskupsko i životno geslo blaženog Alojzija Stepinca. To je vjera koja pokreće i usmjeruje čitavu osobu i koja se u nadi potpuno predaje Bogu. U mučeništvu čovjek doživljava i prihvaća svoju potpunu nemoć i potrebu da se sasvim osloni na Božju milost. Kod mučenika se očituje čista i nezainteresirana ljubav koja vodi do herojskog svjedočenja kreposnog života. Mučeništvo, nadalje, ima uvijek crkveni i socijalni karakter. Dobar čin jednog uda Mističnog tijela Kristova koristi svima. To osobito vrijedi za mučeništvo. Mučeništvo, napokon, ima i eshatološko značenje, jer na poseban način govori kako sljedbenici Krista Raspetog i Uskrslog nemaju ovdje trajnoga grada, nego onaj budući traže (usp. Heb 13,14).

Kroz proteklu 2004. godinu u zajedništvu Katoličke Crkve u hrvatskome narodu mnogim smo vjerskim spomenima po našim gradovima i sjedištima biskupija označili 1700. obljetnicu mučeništva kršćana iz doba cara Dioklecijana, koji je poznat kao jedan od najžešćih progonitelja Crkve. Ti su mučenici svojom krvlju zasvjedočili ispovijest vjere. Neki od njih su postavili temelje Crkve na današnjem hrvatskom prostoru. Oko njihovih grobova i relikvija okupljaju se kršćanske zajednice do današnjih dana. Po mučenicima su, kako piše biskup Bogović, uspostavljeni prvi kontakti Hrvata sa Svetom Stolicom.

Mučenicima, koji su postali sjeme novih kršćana i na čijim se drevnim kršćanskim korijenima u VII. stoljeću pricijepilo hrvatsko kršćanstvo kao i svim mučenicima iz hrvatskoga naroda od kojih je Crkva svečano proglasila: sv. Nikolu Tavelića, sv. Marka Križevčanina i bl. Alojzija Stepinca podižemo u čast ovu Crkvu hrvatskih mučenika. Ali crkva koju podižemo neka bude u Crkvi u hrvatskom narodu još nešto više, ona neka ostane odgovorom i trajnim znakom aktualnosti poziva što ga je prigodom Velikoga jubileja uputio blagopokojni papa Ivan Pavao II. da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo. Dvadeseto stoljeće, kaže sluga Božji Ivan Pavao II.: "imalo je brojne mučenike osobito zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature" (Otajstvo Utjelovljenja, 13).

Crkva hrvatskih mučenika gradnju koje započinjemo bit će na neki način naša dragocjena vjernička i narodna škrinja u kojoj ćemo čuvati spomen na neprocjenjivo blago vjere, dobrote, predanosti, hrabrosti, velikodušnosti i odvažnosti što su resili mnoštvo muževa i žena koji su svojim zauzimanjem širili dobrotu i ljubav na ovim našim hrvatskim prostorima. Tu dragocjenu škrinju želimo postaviti ovdje na Udbini, zemljopisnom središtu Hrvatske, gdje se spaja naš sjever i jug, na ovom drevnom prostoru punom simbolike.

Ovo je mjesto bremenito stradanjima koja su se u valovima događala tijekom mnogih stoljeća i na neki način u malome prikazuje i simbolizira patničku povijest na cijelom prostoru naše Domovine. Ovdje se s posebnim poštovanjem sjećamo svih rodoljuba koji su na Krbavskome polju 1493. godine položili svoje živote braneći svoje od turskog osvajanja. Ta je bitka jedna od važnih prijelomnica naše nacionalne povijesti. Otkad ljudski rod kroči kroz noć povijesti, bilo je uvijek muškaraca i žena, mladih i starih koji su znali izložiti vlastite živote pa čak i darovati svoje živote kako bi zaštitili živote najdražih. U ratovima koje smo proživjeli i koji su za sobom ostavili brojne žrtve, mi kao narod poput drugih naroda, svoj opstanak moramo zahvaliti mnogima; naš ponos, naše dostojanstvo slobodnih ljudi, spašeno je velikodušnošću i hrabrošću mnogih muškaraca i žena. Crkva hrvatskih mučenika čuvat će i spomen i na te velikane naše slobode.

Razlozi zbog kojih država može okupiti narode i pozvati narod da skupi sve državne i civilne zalihe; razlozi zbog kojih jedan narod mora živjeti i ponekad se izložiti opasnosti od smrti; razlozi zbog kojih je ponekad potrebno darovati sve, upravo su oni koji izmiču i državi, i narodu, i društvu a koje država, narod i društvo moraju poštivati i braniti ih više od svega. To je dostojanstvo ljudske osobe. Državna vlast je tada sigurnija kada je spremnija prihvatiti činjenicu da nije svrha samoj sebi. Budući da samo Ljubav koja se rađa iz istine može dovesti do slobodnog žrtvovanja onih koji bi bez ljubavi bili gurnuti u apsurdno uništenje.

Crkva može pogriješiti kad izražava povijesne sudove, ali ne griješi kad nastoji biti svjedokom i jamcem Apsolutnog koji je nazočan u ljudskoj povijesti, koji daje čovjekovu životu dostojanstvo i snagu da život svoj položi za život. Crkva ima nepogrešivu garanciju da vrši svoje poslanje kada, po uzoru na Isusa Krista, svima naviješta ono čemu se ona prva treba podložiti: apsolutnu Ljubav koja čovjeku daje dar života, Onoga koji je veći od čovjeka i od kojega čovjek prima svoju veličinu.

Stoga, dok promatramo našu povijest bremenitu križevima i križnim putovima, srcem punim zahvalne vjere s novim i dobrim nadama bacamo pogled u budućnost. Svi naši svjedoci i mučenici vjere širili su horizonte nade u mračnim vremenima kad se činilo da sile zla prevladavaju i prijete izvojevati konačnu pobjedu. Taj privid pobjede zla nad dobrim već dvije tisuće godina raspršuju oni koji se nadaju protiv svake nade. Oni su poticaj i nama danas da ne dopustimo širenje apatije i beznađa nego da obnovljenom vjerom u Boga svi zajedno porastemo u istinskoj ljudskosti koja prihvaća, pridiže i pomaže bližnjega.

Velika je odgovornost ovog našeg naraštaja koji je uspio dosanjati san i doživjeti ostvarenje onih težnji koje su plamtjele u hrvatskom čovjeku kroz mnoga stoljeća. Dobili smo slobodni okvir za čiji se kvalitetan sadržaj svi zajedno moramo izboriti. U tome nam baština prošlosti i primjer svetih likova može umnogome pomoći. Ne smijemo dopustiti da blago vjere, kulture i svih ljudskih vrijednosti koje nam naši stari namriješe propadne ili pak bude prepušteno zaboravu.

Netko će možda reći čemu to vraćanje u prošlost i što to sve znači za naš sadašnji kako narodni tako i vjernički trenutak. Ne, ne želimo se zatvoriti u okove prošlosti nego u njoj prepoznati neprolazne vrijednosti i ljude koji su ih živjeli, kako bismo i mi danas osokoljeni i potaknuti njihovim primjerom doprinosili općem dobru u svojoj sredini.

Čin polaganja kamena temeljca i blagoslova gradilišta na Udbini 2005.O kakvim nam to vrijednostima i idealima svjedoče mučenici. Prije svega bili su to ljudi spremni živjeti, trpjeti i umrijeti za druge. Nisu se brinuli samo za svoje dobro, svoj opstanak, nego su se izložili i po cijenu smrti, za dobro svojih bližnjih. Živimo u vremenu naglašenog individualizma i relativizma u kojem se pospješuje egoizam i egocentrizam. Sa svih strana smo bombardirani reklamama koje nas potiču da se izborimo za svoj dio komoditeta, dobrog provoda, uživanja i bezbrižnosti ne mareći puno za potrebe i dostojanstvo bližnjih. U takvom ozračju i ideali postaju suvišni ili pak potrošna roba koja se mijenja sukladno modi. U svojoj stalnoj brizi kako da njemu samome po svaku cijenu bude dobro, suvremeni čovjek je sve otuđeniji i nemilosrdniji te se koprca u stalnom raskoraku između želja i njihovih ostvarenja ostavljajući iza sebe mnoštvo prezrenih i poniženih. Takvom čovjeku nisu potrebni ideali, jer ga sputavaju i trajno ga potiču na propitkivanje vlastitoga djelovanja u svijetlu onih vrijednosti koje ideal nameće. Neki misle da je vrijeme ideala prošlo, da je to samo za ljude koji nemaju veze sa stvarnošću i koji ne razumiju da je naša civilizacija došla do jednog novog stupnja razvoja u kojem se ne treba slijepo držati ideala nego razviti sposobnosti prilagođavanja novim prilikama i trendovima.

Mi se kao vjernici, ne možemo odreći ideala, jer vjerujemo Kristu koji nam je čitavim svojim životom pokazao kako se oni dosežu i kako se ljubi Boga i brata čovjeka. Naša Domovina i cijeli suvremeni svijet vape za ljudima koji će vjerno i ustrajno nasljedovati taj Kristov primjer. Potrebni su nam ljudi ideala, ljudi duha i otvorenosti, snažni u svojem svjedočenju istinske ljubavi i milosrđa koje prihvaća i pridiže bližnjega. Nemojmo stoga zatvarati svoje srce pred primjerom mučenika koji su unatoč poteškoćama i iskušenjima svojega vremena ostali vjerni idealima te stoga spomen na njih nije izblijedio sve do naših dana. Stoga sa Senjaninom, Silvijem Strahimirom Kranjčevićem ponavljamo: "Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!". I doista čovjek bez ideala je poput mrtvaca, samo životari ili pak kako psalmist drastično ističe 'Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba!' (Ps 49,13).

Svjedočanstvo mučenika tjera nas na promišljanje još jedne temeljne istine i stvarnosti ljudskoga života, a to je vjera u vječni život. Vjera da život ne prestaje smrću jedna je od temeljnih motivacija svih onih koji izlažu svoje živote pogibelji za više ideale. I ta se stožerna istina naše vjere temeljena na najvećem otajstvu i događaju ljudske povijesti, uskrsnuću spasitelja našega Isusa Krista, na različite načine danas potiskuje i relativizira. Nismo stvoreni samo za ovaj svijet. Putnici smo i prolaznici na ovoj zemlji. Od trenutka rađanja hitamo prema smrti i njoj nijedan smrtnik nije umakao. Čovjekov stav prema smrti umnogome određuje i njegov pogled na život. Mučenici su nam stalni izazov da se i sami upitamo jesmo li i sami spremni na žrtve slične njihovima bez obzira na cijenu. Je li naš stav prema smrti doista vjernički, kristovski ili i na tom području podliježemo kompromisima i sumnjivim tumačenjima koja nemaju nikakve veze s kršćanskom vjerom?

Govor o mučenicima neminovno upućuje misao i na mučitelje. I o tome kao vjernici želimo promišljati otvoreno i bez predrasuda. Pitamo se što to nagoni čovjeka da diže ruku na brata čovjek? Kakva je to zla pokretačka snaga i sila kojoj se čovjek predaje te gubi razum i na najokrutniji način razračunava sa svojim bližnjima. U tome se nazire tama zla kojoj je svaki čovjek izložen po istočnome grijehu koji baštinimo od svojih praroditelja. Na ovome će se mjestu moliti i za njih, jer i za njih je Krist umro i uskrsnuo i ne smijemo ih, ako smo Kristovi, izgubiti iz svojega vjerničkog vidokruga. Poput mučenika sv. Stjepana i mi ćemo ovdje vapiti i moliti za sve mučitelje i progonitelje 'Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!'

No dok spominjemo i upiremo prstom u mučitelje, okrenimo taj isti prst prema sebi i upitajmo se nismo li ponekad i sami bili mučitelji onima s kojima živimo u obitelji, susjedstvu, na poslu. Krist nas poziva da ljubimo jedni druge da zaziremo od bilo kakvog nasilja. Neka nam zato i ovo slavlje bude poticaj da postanemo osjetljiviji prema nasilju koje nas okružuje te da kao odgovorni članovi ovoga društva širimo ozračje mira, milosrđa i razumijevanja među ljudima.

Neka ova crkva bude znak i simbol našega zajedništva i želje da ustrajemo u vjernosti Gospodinu i ljubavi prema svima s kojima dijelimo svoj životni prostor. Neka ova crkva bude znak da nijedna patnja, nijedna suza ili kap krvi nisu bili uzaludni u nastojanju da se prošire prostori dobra i ova naša zemlja učini mjestom ljubavi, mira i pravde.

Potaknuti primjerom onih, imena i mučeništva kojh ćemo se spominjati na ovome mjestu, nastojmo i mi živjeti iste vrijednosti, a neka nam u tome pomogne zagovor naših svetaca i blaženika kao i presvete Bogorodice, naše najvjernije Majke i odvjetnice. Amen.