Izostao je vidljivi znak zahvalnosti

"U nešto više od jednoga sata, poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Još je teže shvatiti da to sve do danas ondje nije ni jednim slovom uklesano ili urezano, da prolaznike podsjeti na ono što se dogodilo."

"Govoreći o svjedocima vjere na našem prostoru, Papa nije mislio samo na «etničke Hrvate», nego na sve koji su, od sv. Duje naovamo, bili spremni radije podnositi žrtvu nego je nametati drugome, prije podnositi nepravde nego ih drugima nanositi."

Crkva će u Udbini biti na mjestu gdje je do 1942. bila župna crkva sv. Nikole. To je najpogodnije mjesto jer dominira cijelim Krbavskim poljem, prostorom gdje je bila bitka, a bit će uočljiv svakom prolazniku koji bude putovao od hrvatskog sjevera prema hrvatskom jugu, i obratno.

Križ biskupa krbavsko-modruskoga Kristofora.

Zamisao i smisao odavanja počasti hrvatskim mučenicima

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini i
spomen-prostor


Dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
(početna ideja, napisano početkom 2003. godine)

Mons. Mile Bogović gospićko-senjski biskupDevetog rujna 2003. godine navršava se 510 godina od Krbavske tragedije u kojoj je, u nešto više od jednoga sata, poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Još je teže shvatiti da to sve do danas ondje nije ni jednim slovom uklesano ili urezano, da prolaznike podsjeti na ono što se dogodilo. Toliko života je stavljeno na kocku, doduše neuspješno, zato da bi drugima osigurali mirniji i sigurniji život. Izostao je vidljivi znak zahvalnosti za to darivanje vlastitog života. Kada se znade prošlost toga kraja, ne treba se naročito čuditi odnosu prema njemu i spomenutoj tragediji. Čini se da je na sadašnjoj generaciji da nadoknadi taj dug prema tim žrtvama, da nas oni koji će iz nas doći ne okrive što smo propustili ono što nismo smjeli propustiti - kako bi rekao glasnik hrvatske nade nakon Krbavske bitke, modruški biskup Šimun Kožičić Benja.

Već sama 510. obljetnica (1493. – 2003.) potakla nas je na razmišljanje što je potrebno učiniti već 2003. godine. Uz to, 2003. godine pohodio nas je Sveti Otac. Njegov prvi dolazak u Hrvatsku bio je 10. rujna 1994., tj. godinu i jedan dan nakon petstogodišnjice te tragedije. U to vrijeme Krbava je bila nedostupna za Hrvate. Neke vrste komemoracija 500. obljetnice održana je tada u Novom Vinodolskom, u mjestu gdje je našao svoje prognaničko sklonište krbavsko-modruški biskup Kristofor. Pet stotina godina poslije brojni Hrvati nalazili su se u statusu prognanika.

Znademo da smo i prije i poslije Krbavske bitke imali u papama najbolje prijatelje i pomoćnike. Pola tisućljeća poslije zbiva se nešto slično. U rujnu iduće godine (1994.) dolazi u Hrvatsku papa Ivan Pavao II. I njegovi su prethodnici pridavali Hrvatima važnu ulogu za spašavanje kršćanske Europe na ovim našim prostorima. Današnji Papa je toliko učinio za nas da možemo mirno reći da je nadmašio sve svoje prethodnike. Zbog toga mu je već podignuto više spomenika. Nije li prikladno da mu se podigne monumentalni spomenik upravo na Krbavi u povodu 510. obljetnice Krbavske bitke i trećeg njegova posjeta Hrvatskoj, u tom zemljopisnom središtu Hrvatske, kao izraz naše zahvalnosti za sve što je za nas učinio i kao izraz naše spremnosti da svoju povijest i sadašnjost želimo sagledati u duhu njegovih poruka?

S tim prijedlogom krenuše u javnost Gospićko-senjska biskupija i Ličko-senjska županija. Naime, ideja da memorijalni centar odnosno crkva budu na Krbavskom polju povezana je s Papinom porukom na prijelazu u treće tisućljeće, kada je pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to kao dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i idućim generacijama poslužilo za uzor. Vidio je Papa kako je čovjek stvorio jako mnogo sredstava kojima može svome bratu nauditi, jako mnogo eksploziva koji može u novom tisućljeću svijet raznijeti. Potrebno se ugledati na one koji su spremni svoje snage i sami sebe ugraditi da bi nadolazećim generacijama osigurali bolji i sigurniji svijet. To su ponajprije oni ljudi koji su bili spremni za svoga bližnjega, za svoje uvjerenje, za svoju vjeru staviti na kocku i vlastiti život. Tu poruku našem narodu Papa je najjasnije izrazio za vrijeme drugog posjeta (1998.) kada nam je stavio za uzor jednog takvog svjedoka-mučenika, kad je slugu Božjeg Alojzija Stepinca proglasio blaženim.

Papa u Rijeci 2003.god.






Kamen izvađen iz temelja krbavske katedrale i stavljen pred Papu da ga blagoslovi za temeljni kamen Crkve hrvatskih mučenika, što je nadbiskup Devčić posebno istaknuo u pozdravnom govoru.

Govoreći o svjedocima vjere na našem prostoru, nije mislio samo na «etničke Hrvate», nego na sve koji su, od sv. Duje naovamo, bili spremni radije podnositi žrtvu nego je nametati drugome, prije podnositi nepravde nego ih drugima nanositi. U više navrata potvrdio je to svoje stajalište i za vrijeme nedavnog, trećeg posjeta Hrvatskoj. Mi smo, pogotovo na ovim prostorima, imali tako brojne svjedoke, a možemo reći da se ta spremnost žrtvovanja «za krst časni i slobodu zlatnu» najzgusnutije očitovala upravo 9. rujna 1493. na Krbavskom polju. Taj dan mogli bismo zabilježiti kao Dan hrvatskih mučenika.

Povezujući, dakle, obljetnicu Krbavske pogibije više tisuća branitelja i spomenutu poruku Pape, došli smo na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne jedan memorijalni centar i crkva, u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku. Sveti Otac je na Duhove 2003. predvodio sv. misu u Rijeci na dijelu koji se zove Delta. To je upravo podno Trsata. Točno do tog mjesta prostirala se srednjovjekovna Krbavska biskupija. Ondje je donesen kamen izvađen iz temelja krbavske katedrale i stavljen pred Papu da ga blagoslovi za temeljni kamen Crkve hrvatskih mučenika, što je nadbiskup Devčić posebno istaknuo u pozdravnom govoru. Bilo bi nam drago ako bismo već ove godine, 9. rujna 2003. na dan Krbavske bitke, mogli taj kamen ugraditi u temelje memorijalnog centra i crkve hrvatskih mučenika na krbavskom području. Prema zaključcima Glavnog odbora, crkva će biti na mjestu gdje je do 1942. bila župna crkva sv. Nikole. To je najpogodnije mjesto jer dominira cijelim Krbavskim poljem, prostorom gdje je bila spomenuta bitka, a bit će uočljiv svakom prolazniku koji bude putovao od hrvatskog sjevera prema hrvatskom jugu, i obratno. To će uvelike oplemeniti ovaj kraj koji je nekoć bio žarište vjere i kulture, da bi već dugo plivao prema osiromašenju u materijalnom i duhovnom smislu.

Gornji dio štapa biskupa Kristofora.Upućeniji će znati da je pokraj Udbine bilo i središte krbavske biskupije koja je osnovana na provincijskom saboru u Splitu 1185. godine. Biskupsko sjedište je 1460. preneseno u frankopanski Modruš, jer je Krbava već u drugom dijelu 15. stoljeća bila dosta izložena turskim napadima, a ujedno je papa Pio II. prijenosom biskupskog sjedišta u Modruš želio nagraditi Stjepana Frankopana za snažan otpor koji je na svojim posjedima pružao Turcima. Jednako tako je Papa iste godine izišao ususret molbi Sigismunda Frankopana, Stjepanova brata, i osnovao biskupiju u Otočcu. Prije nego će turska vojska 1493. doći na Krbavsko polje, opljačkala je ona i zapalila modrušku varoš, gdje je bila katedrala i biskupski dvor, tako da se spomenuti biskup Kristofor tada sklonio u Novi Vinodolski. Njegov nasljednik Šimun Kožičić Benja tražio je odasvud pomoć, govoreći o «skrbi velijoj» u njegovoj biskupiji i domovini. Među ostalim govorio je on da su tada jednog dječaka oslobodili iz turskog ropstva za jednu pogaču, ali da je siromaštvo takvo da se ne može doći ni do tako jeftine otkupnine. Posebno je potrebno naglasiti da je taj biskup prognanik, u tako teškim okolnostima, osnovao glagoljsku tiskaru u Rijeci, gdje je uz «Misal hrvacki» i neke druge knjige, namjeravao tiskati i knjigu o «slavi hrvatskoj», tj. o svemu onome što su lijepa i vrijedna Hrvati stvorili u svojoj prošlosti. To obrazlaže gore citiranom željom da njegovu generaciju ne bude okrivljena zato što dolazećoj generaciji nije sačuvala i prenijela ono što je primila od prethodne generacije. Smrt ga je spriječila da ispuni tu plemenitu želju. A i njegova biskupija, modruška ili krbavska, nije imala snage za samostalan život, pa je, povezana sa senjskom, nakon Kožičića živjela više u naslovu nego u stvarnosti.

Tu ideju iznosili smo pred mnogim osobama i ustanovama. Redovito je ona nailazila na otvorenu verbalnu podršku. Više puta čovjek ne zna koliko su takve podrške teške. Posebno zanimanje pokazao je za nju predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić. Biskupija gospićko-senjska i Županija ličko-senjska, odnosno gospićko-senjski biskup Mile Bogović i ličko-senjski župan Milan Jurković, poslali su Hrvatskom saboru i njegovu predsjedniku dopis rečenog sadržaja, s molbom da ih primi na razgovor. Predsjednik je odmah pokazao spremnost za daljnje razgovore. Bolesnog župana na prijemu 13. ožujka 2003. zamijenio je dožupan Darko Milinović. Posebnu potporu izrazio je prijedlogu predsjednik Županijske skupštine Ivica Mataija. Predsjedništvo Sabora podržalo je predloženu inicijativu.

Još prije je prijedlog bio predstavljen Stalnom vijeću Hrvatske biskupske konferencije, koje je izrazilo svoju suglasnost, a poslije je to potvrdio i plenum Konferencije.

Prijedlog predviđa jedan odbor u koji bi ušli predsjednik Sabora, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, predstavnik HAZU, predsjednik Matice hrvatske, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, predsjednik Hrvatske bratske zajednice (predstavnik hrvatske dijaspore), riječki nadbiskup i metropolit, ličko-senjski župan i gospićko-senjski biskup. Svugdje je inicijativa dobro prihvaćena, jednino se predsjednik Hrvatske bratske zajednice ispričao prezauzetošću drugim poslovima. Odbor treba biti reprezentativan u smislu da su zastupljene sve glavne hrvatske institucije, što se i ostvarilo. Za ostvarenje tog nacionalnog projekta potrebno je također uključiti svekoliku hrvatsku javnost, u zemlji i inozemstvu. Na prvoj sjednici Inicijativnog odbora u Gospiću 15. travnja 2003., kada je taj odbor postao Glavnim odborom, zaključeno je da su supokrovitelji projekta Hrvatski sabor i Hrvatska biskupska konferencija, a predsjednik Sabora i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije su supredsjedatelji Glavnog odbora. Glavni odbor je na sjednici 2. lipnja 2003. u Zagrebu potvrdio Izvršni odbor na čelu s gospićko-senjskim biskupom, te dva pododbora: prvi za poslove oko izrade projekta, na čelu s Igorom Zidićem, i za poslove arheološko-povijesnog istraživanja krbavskog prostora, na čelu s Milanom Kruhekom.

Bilo je prijedloga da se na spomen Krbavske bitke postavi negdje na Krbavi jedna ploča ili neko drugo spomen obilježje. No samo time slabo bismo se odužili svima onima koji su se i na Krbavi i drugdje po Hrvatskoj žrtvovali za one koji će za njima doći, što znači i za nas. Na putu između hrvatskog sjevera i juga potrebno nam je jedno svratište, jedno duhovno odmorište, nešto što bi povezivalo ne samo naš prostor, nego što bi također povezivalo i sažimalo našu povijest u svom najpozitivnijem vidu, što bi bilo trajni spomen na one koji su branili ove prostore od vanjskih i unutarnjih opasnosti (svjedoci-mučenici), a ujedno bi nas podsjećalo i na posjet velikog našeg prijatelja pape Ivana Pavla II.

Pod povijesnim vidom, osim već spomenute činjenice Krbavske bitke, valja istaknuti rezultate istraživanja našeg vrsnog pravnog povjesničara akademika Luje Margetića. On je u svojim radovima dokazao da se misao o samostalnoj hrvatskoj državi počela u Hrvata naglo razvijati upravo nakon Krbavske bitke, tj. u ona vremena kada su opasnosti bile tako velike da su nam prijetile nestankom. Kao da Hrvati tek onda ozbiljno shvate da se trebaju međusobno čvršće povezati kad im i sam opstanak postane ugrožen. Tek nakon Krbavske bitke javljaju se najprije (sve)hrvatski grb i nešto poslije zastava, izrazi nacionalnog jedinstva i identiteta. Zagreb polako prerasta u hrvatsku metropolu. Pod vidom državotvornosti i formiranja nacionalnog identiteta mogli bismo to vrijeme usporediti s još nekim dionicama naše povijesti sve do najnovijih vremena. Stvaranjem samostalne hrvatske države sveukupna javnost postala je osjetljivija za vremena naročite ugroženosti hrvatskog bića te se okoristila preduvjetima koji su u prošlosti postavljani za izgradnju hrvatske državne samostalnosti. U svim stradanjima uvijek se pokaže neka zraka novih nadanja. Ideju stradanja kao izvor novih nadanja ponudili smo nekim našim umjetnicima da je, inspirirajući se krbavskom tragedijom, likovno izraze i da tu sliku poklonimo Papi prigodom njegova trećeg posjeta Hrvatskoj, ali ideja nije našla realizatora.

Imajući u vidu da je pokraj Udbine nekada bila i katedralna crkva, više samostana, župna crkva sv. Nikole, crkva sv. Marka zvana Grob (nazvana tako vjerojatno zbog brojnih grobova nakon Krbavske bitke!), tim centrom dobila bi udbinska župa, koja više nema ni kvadratni metar svog sakralnog prostora, svoje središte. Danas je to potrebno doseljenim Hrvatima. Željeli smo raspisati natječaj za sliku koju bismo uručili Papi na dan susreta s njime u Rijeci, ali pokušaj nije uspio.

Projektni zadatak predlaže da se u gornjem dijelu izgradi bogoslužni prostor posvećen svim hrvatskim mučenicima koje je Crkva službeno takvima prihvatila. U donjem dijelu (kripti) bila bi, kako netko reče, učionica hrvatske povijesti, koja bi bila posvećena onima koje je hrvatski narod prihvatio kao stradalnike u borbi za svoju zemlju i svoju slobodu. Predviđeno je da se osmisli put od crkve sv. Marka Groba do crkve hrvatskih mučenika. Taj put će biti obilježen postajama križnog puta, vodeći računa o križnom putu našega naroda.

Netko će se pitati zašto je, upravo u sadašnjem času, potreban taj pogled u ono što je već prošlo? U povijesti je naše kolektivno iskustvo. Tu je nešto slično kao i s pojedinačnom osobom. Ako netko stavi prst na peć pa se opeče i to odmah zaboravi, ponovno će se opeći. Jednako tako, ako je zapamtio kako je nešto uspješno riješio, može se tim pamćenjem i poslije koristiti. Kako to pjesnik zgodno reče, onaj koji ti želi napakostiti, uđe u tvoju povijest i sve poremeti. Zar nemamo dovoljno iskustva da su oni koji su nas htjeli drukčijima, krenuli da nam mijenjaju prošlost? Tko uspije zagospodariti tvojom prošlošću, bit će gospodar i tvoje sadašnjosti. Ostat ćeš bez onoga što danas zovemo identitet. Nije nam, doduše, prošlost kao narodu potpuno neporočna, ali je istina da ima u njoj mnogo toga zdravoga na čemu valja graditi.

To je ono što želi istaći današnji Papa kada govori da trebamo istražiti prošlost i opisati one koji nam mogu služiti za uzor. A imamo mi dosta takvih koji nisu smatrali da su stavovi i osobna uvjerenja luksuz koji treba izbjegavati, nego su u svom narodnosnom i kršćanskom uvjerenju, pa i uz rizik vlastitog života, ustrajno i vjerno svjedočili evanđeosku ljubav prema svakom čovjeku. To je ono na što nas ustrajno poziva današnji Papa, a čemu bi spomenuti memorijalni centar i crkva hrvatskih mučenika trebali biti trajni spomen i poticaj. U vrijeme nedavnog Papina posjeta Hrvatskoj bilo je zadivljujuće gledati taj naš narod, koji je često kriminaliziran od stranih i domaćih medija, kako je osjetljiv na plemenite poticaje i pobude, kako se okuplja oko plemenitog čovjeka i kršćanina Ivana Pavla II. On je kao snažan pozitivni magnet privlačio sa svih strana oko sebe raspršenu i neorganiziranu dobru volju našeg čovjeka.

I taj naš čovjek, taj naš narod, i sam je u susretu s Papom spoznao da nije postao nesposoban za hod u dobru, da ima u njemu još mnogo snage i dobre volje. Crkva hrvatskih mučenika svojevrstan je spomenik Papi u našoj sredini koji će u nama neprestano buditi te plemenite težnje i osjećaje koje je probudio Papa svojim dolaskom, i ujedno jačati u nama spremnost da se za drugoga izložimo na način kako su to činili brojni svjedoci vjere i čovječnosti tijekom naše duge povijesti, a posebno u vrijeme najvećih stradanja kao što je bilo na Krbavi 1493. godine.

Ako hrvatska javnost shvati poruku ovog projekta, neće biti financijskih problema da se on ostvari. Načelno se on oslanja na sredstva Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije te na darove ustanova i pojedinaca iz domovine i inozemstva.