Pomoc za gradnju.

SADRŽAJ:

Ante Bežen: Hram domovinske zahvalnosti i pročišćenja (uvodnik)..............................2

Mile Bogović: Crkva hrvatskih mučenika na Udbini i spomen-prostor...........................3

Mile Bogović: Prostorna podloga za projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini
Igor Zidić: Kripta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini ŕ učionica hrvatske povijesti
M(ile) B(ogović) i A(nte) B(ežen): Tko su hrvatski mučenici?....................................14
Milan Kruhek: Bitka na Krbavskom polju 9. rujna 1493. ....................................... 18
Milan Kruhek: Prostor i spomenička baština Krbavskog polja....................................21
Upravna, stručna i nadzorna tijela akcije za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 28
Mile Bogović, Ante Bežen: Od početne zamisli do natječaja za projekt (kronologija događaja)..30
Ana Tomljenović: Misno slavlje na Krbavskom polju (na dan 510. obljetnice Krbavske bitke).....35 Josip Bozanić(pozdravni govor): Hrvatski mučenici svoje su živote ugrađivali u buduće naraštaje
Mile Bogović (propovijed): Više nikada ne smije doći vrijeme da ljudi zbog narodnosti i vjere odavde moraju bježati...39
Zlatko Tomčić (pozdravni govor): Slavimo hrabrost i odanost domovini........................42
Milan Jurković (pozdravni govor) Ovo sveto tlo ima budućnost..................................43
Ivica Mataija: (c)tovanje žrtve i žrtvovanja (zahvala).................................................44
Ana Tomljenović: Svečani koncert potpore u Koncertnoj dvorani ÇVatroslav Lisinskiß......45
Ante Bežen: Pozdrav na koncertu u ime Udruge Ličana ÇVila Velebitaß........................47
Mile Bogović: Nagovor na koncertu...................................................................48
Zvonko Ranogajec: Hrvati iz Chicaga za Crkvu hrvatskih mučenika.............................49
Ante Bežen: Veza žrtava Bleiburga i Krbave......................................................51
Vladimir (c)eks (govor): Sjećanje na Bleiburg i Križni put preživjelo sve zabrane i krivotvorenja..52
Mile Bogović (propovijed): Zahvalnost i poštovanje svim nevinim žrtvama...................53
Natječaj za izradu projekta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini................................55
Žiro račun za priloga za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini........................56

VILA VELEBITA - časopis Like i Velebitskog primorja

Osnivač i izdavač: Udruga Ličana "Vila Velebita" Zagreb, Ulica Ljudevita Posavskog Tel.

Za izdavača: mr. Tomislav Tomljenović, predsjednik Udruge

Časopis izlazi povremeno.

Logo Vila Velebita Osnivač i izdavač | Sadržaj | Uredništvo | Kontakt | ©2004. GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA I UDRUGA LIČANA "VILA VELEBITA"-ZAGREB
Službeni grb gospicko-senjske biskupije
Pogled na krbavsko polje.
Udruženje licana Vila Velebita, grb.

"Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo."

Ivan Pavao II. - Apostolsko pismo "Tertio millenio adveniente"

Prigodne propovijedi za tri nedjelje pred proslavu:

21. Ned. kroz godinu, 21. kolovoza 2005. - prof. Ivana Stošića, Rijeka

22. Ned. kroz godinu - 28. kolovoza 2005. - dr. Milana Š imunovića, Rijeka

23. Ned. kroz godinu - 4. rujna 2005. - Msgr. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski

Program Svete mise na Krbavskom polju 9. rujna 2005.


9,30 Križni put. Polazak od crkve Sv. Marka Groba


11,00 Svečana misa i polaganje kamena temeljca te blagoslov gradilišta.
Predvodi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kardinal Josip Bozanić uz koncelebraciju ostalih biskupa i svećenika. Završava se državnom himnom Lijepa naša.

 

12,30 Prigodni program:
Pozdrav ličko-senjskog župana Milana Jurkovića
Riječ potpredsjednika Hrvatskog sabora dr. Darka Milinovića. Kulturno-umjetnički program

Pripremne propovijedi za 9. rujna 2005 povodom polaganja kamena temeljca na Udbini.

Crkva hrvatskih mučenika


Prof. Stošić, Rijeka-Kostrena

21. NEDJELJU KROZ GODINU 21. kolovoza 2005.

U evanđeljima protekle tri nedjelje slušali smo o Isusu-kruhu za život ljudi, zatim o Isusu-snazi u životnoj stisci i prošle nedjelje o Isusu-pomoći svakome čovjeku bez obzira na pripadnost. Kakav je to čovjek taj Isus iz Nazareta o kojemu se može reći da je za ljude životni kruh, snaga i pomoć? U ondašnja vremena ljudi su Isusa uspoređivali s Mojsijem, Ilijom, Jeremijom ili s nekim od drugih proroka. Očito su dakle u Isusu gledali samo čovjeka, doduše iznimna čovjeka ali ipak samo čovjeka. Današnje evanđelje preko usta apostola Petra daje pravi odgovor na pitanje tko je Isus iz Nazareta: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." Isus dakle nije samo dobar čovjek i veliki prorok nego je i Bog. Ovaj ispravni odgovor Petar daje u ime cijele zajednice Isusovih učenika.

Tko je Petar koji daje ispravan odgovor i zbog kojega biva od strane Isusa pohvaljen i odlikovan nazivom "stijena"? Nadalje, odakle Petru takav odgovor? U Petrovu životu susrećemo mnoštvo dvojbi, lutanja ali i jesnih odgovora. Spremno se odaziva Isusovu pozivu da ga slijedi kao učenik ali kasnije svojom logikom ne može shvatiti neizbježivost Isusove patnje . Zato u križu vidi opasnost za sebe i za Isusa. U Getsemanskom vrtu spava i ne vidi što se to zbiva s Isusom. Iz straha bježi i nema hrabrosti biti uz Isusa u tim teškim trenucima. Odriče ga se tri puta. To je Petrov životni put, prepun dvojbi, podbačaja i traženja, ali i prožet željom da Isusovu pozivu podari odgovor života.

Kao mjesna Crkva pripremao se za proslavu blagoslova gradilišta i polaganja kamena temeljca za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Tko su ti hrvatski mučenici da ih se spominjemo i trajan im spomen postaviti želimo? To su muškarci i žene iz svih razdoblja naše dosadašnje nacionalne povijesti svaki sa svojim životnim pitanjima i dvojbama. Ali u jednom trenutku svoga života ti su se ljudi odlučili za određene vrijednosti koje nadilaze uske osobne interese.Za ono što su u jednom razdoblju njihova životna puta spoznali kao neodgodivo, apsolutno ,sveto, odlučili su platiti vlastitim životom. Prihvatili su križ kao u toj povijesnoj situaciji jedini način svjedočenja za istinu. Ovi mučenici, ljudi su dakle koji su u određenom razdoblju svoga života našavši se u situaciji da moraju birati, nadišli sami sebe ,dali odgovor života i stoga zavrijeđuju da ih poštujemo i čuvamo spomen na njih. U šarenilu njihova osobna života učinili su potez dalekosežan ne samo za njih kao pojedinačne osobe, nego i za narodnu i vjerničku zajednicu kojoj pripadaju.

Kako je Petar sa svojim negativnim i pozitivnim stranama, mogao tako glatko dati pravi odgovor na pitanje tko je Isus iz Nazareta? Oslonjen na svoju narav i osobne sile, Petar nikada ne bi bio kadar domoći se pravoga odgovora. Spoznaja da je Isus ne samo čovjek nego i Bog, takva spoznaja dar je Božji Petru. "To ti objavi Otac moj, koji je na nebesima", govori Isus Petru. Božjim zahvatom Petar se vinuo do nadljudskih spoznajnih visina te preko zadatka povjerenog mu od strane Isusa postat će upravo onaj koji on nije po svojim ljudskim kvalitetama ili rečeno riječima današnjega evanđelja - postat će onaj koji to nije po "tijelu i krvi".

Hrvatski mučenici koje ovom prigodom spominjemo, svojim najvećim dijelom nisu sveci. Bili su ljudi sa dobrim i lošim stranama ljudske naravi. Pa kako to da su na svom životnom putu povukli poteze za koje držimo da ih je vrijedno zabilježiti i u narodnom sjećanju obnavljati? Vođeni logikom evanđelja današnje nedjelje usuđujemo se reći da ovi ljudi kojima podižemo spomen-obilježje ,u jednom trenutku svoga života nisu postupili po "tijelu i krvi" . Nisu se u odlučujućem trenutku povukli, sklonili u udobnost privatnosti ili pobjegli u inozemstvo, nisu pokleknuli pred "Balom".Osluškujući svoju savjest i vođeni njezinim glasom ostali su "uspravni ljudi",i plativši životom određenu moralnu vrednotu, obranili dostojanstvo svoje osobe i time postavili uporišta kojima će se narodna i vjernička zajednica služiti u svom daljnjem povijesnom hodu.

Poneki među nama mogao bi se upitati ,bili on ostao čvrst kao stijena kada bi se radilo o životu i smrti. Svatko se nada da će biti pošteđen takvih teških odluka, jer se pribojava da njegova vjera ne bi izdržala ispite ove vrste. Ipak u mnogim razdobljima naše nacionalne povijesti bilo je osoba koje su ostale čvrste iako se radilo o životu i smrti. Stoga je ispravno da se tih ljudi spominjemo ,da se nadahnjujemo njihovim svjedočenjem te materijalno i moralno podupremo podizanje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

.:povratak na vrh:.
Dr. Milan Šimunović

22. NEDJELJU KROZ GODINU 28. kolovoza 2005.

KRĆANSKI ŽIVOT U ZNAKU ŽRTVOVANJA I DARIVANJA PO PRIMJERU I NAŠIH HRVATSKIH MUČENIKA

1. Suočenje s neizvjesnostima, krizama i posustajanjima

Sestre i braćo u Kristu!

Tko se neće danas prepoznati u davnome proroku Jeremiji koji, zbog teških iskušenja u svom poslanju, pomišlja kako se povući. Svatko od nas, a osobito oni koji imaju neku veću odgovornost, često puta našao se je u situaciji da zaključi kako se ne isplati zalagati za neke ideale. Zar to nisu pomislili mnogi roditelji u odgoju svoje djece, vidjevši da se ne prihvaća put na koji bi ih željeli uputiti. Slično se može reći i za sve druge, osobito odgovornije u crkvenom i društvenom životu. Čemu se zalagati kada bolje prolaze oni koji se 'preko noći obogate', koji ne mare za zakon i pravdu, a dobro im je, barem naizgled?

Nije čudo što su mnogi poput Jeremije rekli: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Otud i pomisao na odustajanje. Kao kršćani često smo u napasti da zašutimo nakon što smo ustanovili da nema smisla pozivati se na Božju riječ, na preporuke Crkve, do kojih i mnogi kršćani pa i naši ukućani sve manje drže.

Štoviše, u opasnosti smo da upadnemo u krizu vjere, životnog opredjeljenja, smisla, da mislimo kako nas je Bog, kako je mislio i prorok Jeremija, praktički 'zaveo' jer traži od nas velike žrtve, odricanje, i to u situaciji kada je suvremeni čovjek postao sve svjesniji svoga 'ja', svoje slobode.

Kako slijediti Isusa koji danas traži da se 'odreknemo sebe' , mnogih svojih prohtjeva pa i nekih naših legitimnih prava, da budemo spremni čak i 'izgubiti svoj život poradi Njega'? Nije li to ipak previše? Kako u tim trenucima vjerovati, nadati se Božjem spasenju?

2. Uspjeti znači biti spreman i na gubitak poput hrvatskih mučenika

Kako se snaći u takvoj situaciji? Kao kršćani znamo da put za Bogom i s Bogom nije uvijek lagan i lagodan, ali je vrijedan i važan, zapravo jedini koji se zapravo isplati ići. Isus traži da s njime dijelimo isto mišljenja ukoliko želimo biti njegovi učenici.

Veseli nas činjenica da su mnogi ipak prihvatili Isusov stav 'gubljenja da bi se dobilo'. Da čitamo dalje biblijski tekst vidjeli bismo da Jeremija ipak nije odustao, nije mogao odoljeti Božjemu pozivu da ide dalje, da nastavi s naviještanjem njegove poruke, pa makar i uz znatne žrtve. Isusovi učenici počeli su pomalo shvaćati da nema druge nego poći za Kristom i svoj život na neki način gubiti radi evanđeoskih vrednota, radi Njega. To znači biti spreman prihvatiti žrtvu, unutrašnji prinos, kao duhovno bogoslužje, svojevrsno umiranje da bismo bili na Božjoj strani. To znači žrtvovati se ne za ono što prolazi, za privid a zaboraviti o no što je Božje, što je vječno, što ostaje.

U Crkvi je uvijek spremnost na mučeništvo bio izvor njezine snage
U tome nam mogu pomoći primjeri tolikih naših predaka, stradalnika uvjerenja da ima smisla i ginuti kad vidiš za što. Već će stari biblijski mudrac reći da se očima bezbožnih čini da takvi umiru, praktički da je njihovo zalaganje ' bez veze', ali oni su u sebi bili mirni, puni nade, živjeli su za vječnost.

Osim proglašenih svetih mučenika tu mislimo, kako kaže naš biskup u svoj poslanici "Mučenici - graditelji zajedništva" na one koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili zato da bi na ovim prostorima bilo više slobode, mira i zadovoljstva. Njih je bilo veoma mnogo kroz našu dugu povijest, napose u vjekovnoj borbi s Turcima, u obrani svoje zemlje i svojih ognjišta u prvom i drugom svjetskom ratu. Mislimo i na one koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, posebnom u obrambenom domovinskom ratu, u logorima i zatvorima, a ne mali broj stradao je i poslije rata.

Tim žrtvama naši preci, sve do naših baka i djedova, očeva i majki, braće i sestara radili su, možda i nesvjesno, za potvrđivanje Božjega svijeta i Bog to neće zaboraviti,već će im to uračunati u životni uspjeh. Ljudski gledajući oni su bili gubitnici, ali su u stvari dobitnici. I mi im se divimo, mi ih se spominjemo, na njihovima se životnima nadahnjujemo.

3. Nedjeljna euharistija (misa) nužna postaja i jamstvo na putu ka kršćanski uspješnoj budućnosti

Sestre i braćo!
Svako naše nedjeljno okupljanje jedna je postaja na putu Crkve za Kristom. A taj put je put križa., odnosno žrtvovanja i darivanja. Naš život postaje kao Kristov, "predaje se i prolijeva za druge".

Znamo da je pokojni papa Ivan Pavao II. proglasio ovu godinu "Euharistijskom godinom". Uz ostalo, kako kaže naš biskup u poslanici vjernicima Gospićko-senjski biskupije, Pa je zacijelo želio time "naglasiti potrebu da se još bolje osvijesti i doživi veličina Kristove žrtve i Kristova darivanja za čovjeka." Postavimo si danas, sestre i braćo pitanje, koliko vrednujemo ovaj sastanak s Kristom i s braćom vjeri? Koliki su naši ukućani zapustili nedjeljnu misu što, nema sumnje, vodi i do gubitka vrijednosti žrtvovanja i darivanja. Nije se čuditi što raste sebičnost, zanemarivanje bližnjega, sve do korupcije i bogaćenja na račun drugih, tako da na kraju izgleda da "ništa nije sveto", da je zavladala, kako reče papa Benedikt XVI. "diktatura relativizma".

Upravo pravo shvaćanje Mise i sudjelovanje u njoj snaga je i jamstvo da možemo uspjeti uza sve naše zemaljske gubitke. Pa izgledalo je da je i Isus bio gubitnik na križu ali se dogodilo da je bio pravi dobitnik, kao uskrsli Gospodin. Euharistija koju slavimo svake nedjelje zapravo je čin zahvale Bogu za djelo žrtvovanja Njegova Sina, za Krista koji nam je otvorio vrata u pravi život.

I izgradnja "Crkve hrvatskih mučenika" na Udbini je, kako kaže naš biskup, na tragu otkrivanja pravih veličina i uzora u našemu narodu, koji su svojim predanim životom za svoje mještane, svoje sugrađane, za svoj narod živjeli do kraja, kako onih više tisuća branitelja na Krbavskom polju davne 1493. tako i svih znanih i neznanih sve do posljednjih dana u našoj često patničkoj hrvatskoj povijesti. Potrebno je o njima ne samo govoriti, već poput njih prihvaćati život kao žrtvu i dar kao što su oni prihvaćali, da ne ostanemo bez uzora, uporišta i nade u svoju budućnost. I apostol Pavao danas nas je upozorio da se ne suobličujemo ovome svijetu nego da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti kako bismo bili kadri razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo i savršeno.

Veće vrednovanje euharistije odnosno Krista i njegove žrtve, uvijek, a posebno u ovoj godini, za nas novi poticaj da još bolje vrednujemo također žrtve i darivanja naših prethodnika na ovom hrvatskom prostoru. Oni su pravi dobitnici i žele da im budemo zahvalni i da i mi nastavimo njihovo djelo. Slaveći divna djela Božja koja je izveo uz suradnju dobrih ljudi, naših mučenika, danas preporučujemo Bogu svoju budućnost, budućnost našega mjesta i naše domovine Hrvatske. Molit ćemo ga danas da bude pratilac naših putova, pridizatelj naših padova, pobjednik u našim životnim 'olujama' i buditelj novih nada.

.:povratak na vrh:.
Msgr. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski

23. NEDJELJU KROZ GODINU 4. rujna 2005.

ZAHVALNOST - ZAJEDNIŠTVO - ODGOVORNOST

Dragi vjernici!

Uvod.

Iz naše biskupije krenuo je jedan nacionalni projekt - Crkva hrvatskih mučenika. 9. rujna položit ćemo na Udbini kamen temeljac i blagosloviti gradilište. Misno slavlje i druge obrede predvodit će, zajedno s drugim biskupima i svećenicima, prvi čovjek Crkve u Hrvata - kardinal Josip Bozanić. Bit će nazočni i najviši predstavnici civilne i vojne vlasti. Projekt nas okuplja oko Crkve hrvatskih mučenika kao građevine, ali je glavna njegova nakana graditi "živu Crkvu" u našem narodu.

Mnoge su naše u ratu stradale crkve nakon "Oluje" već obnovljene, a neke su sada još ljepše nego su bile prije. No pravo crkveno zajedništvo u našim župama možda i nije tako uspjelo i lijepo. To zajedništvo treba neprestano obnavljati i dorađivati. U središtu duhovne obnove jest vaša župna crkva, ali ne zato što je lijepo uređena nego zato što se, predvođeni svojim župnikom, u njoj okupljate oko oltara, gdje zahvaljujete nebeskom Ocu za Kristovo darivanje čovjeku i za njegovu žrtvu. Crkva hrvatskih mučenika želi biti središte od kojega će se među Hrvatima u domovini i inozemstvu utvrđivati i širiti zdravi osjećaj ljudskog i kršćanskog zajedništva sa svim članovima našega naroda i s onima koji s nama žive. Ona u svima želi razvijati:

    • osjećaj zahvalnosti prema prijašnjim naraštajima
    • osjećaj zajedništva sa s onima s kojima danas živimo
    • osjećaj odgovornosti prema idućim naraštajima

1.Zahvalnost.

Nalazimo se u Godini Euharistije koju je na kraju svoga pontifikata proglasio veliki Ivan Pavao II. 9. rujna izabrali smo kao završno slavlje Godine Euharistije u našoj biskupiji.

Svaka misa je proslava Euharistije, kada sudionici zahvaljuju Bogu za sva dobra koja su od njega primili, a posebno za dar koji su primili u Isusu Kristu, u njegovu životu i djelu. Sama riječ Euharistija znači zahvaljivanje (euharistein - zahvaljivati). Čovjek se često ponaša tako kao da je on zaslužan za sve ono čime raspolaže i što ima i da nikome ne treba zahvaljivati. A, ustvari, on je sve dobio. Što imaš a da nisi primio? Što bismo imali kada bismo se služili samo onim što smo svojim marom priskrbili? Zato biti zahvalan znači biti u istini. Primili smo i svoje tijelo i sve što nas okružuje, cijeli svemir, zatim roditelje, učitelje, prijatelje. Sve smo to dobili od drugih, a u središtu darivanja je sam Bog. Najviše nas je obdario po svome sinu Isusu Kristu po kojemu nam je Bog dao i svoj život. Euharistija uključuje cjelokupno zahvaljivanje, ali napose za dar Isusa Krista.

U to naše zahvaljivanje skladno se uklapa i projekt Crkve hrvatskih mučenika. Mi, naime, želimo kroz taj projekt izraziti našu dužnu zahvalnost u prvom redu onima iz naše prošlosti koji su nas najviše obdarili, koji su za naše dobro prinijeli i žrtvu svoga života. Takvima je ovo naše hrvatsko podneblje obilovalo, ali ih slabo poznamo i njihova dobročinstva lako zaboravljamo. Svjedoci smo prisutnosti nezahvalnosti i prema onima iz naše nedavne prošlosti, iako su se oni žrtvom vlastitog života ugradili u temelje naše države. Potrebno je razvijati tako plemenitu krijepost zahvalnosti.

2.Zajedništvo.

Pogledom u našu prošlost možemo otkriti mnogo dobra i zla, ali spasiti treba ono što je bilo dobro i prenijeti današnjim i budućim naraštajima. Isto tako možemo u okolini u kojoj živimo otkriti jedno i drugo, ali samo dobro može ljude povezati u skladno zajedništvo. Zloća uvijek ruši i razbija. "Dobro oko" naći će u svojim bližnjima uvijek mnogo toga dobra koje treba podržati i koje treba udružiti u zajedničko blago i snagu. Dakako da je uvijek potrebno jasno razlučivati dobro od zla. Jedno i drugo postoji u svakome od nas i u ljudima koji nas okružuju i s kojima živimo. Potrebno je brata na to upozoriti i opomenuti ga da se vrati sa svog zlog puta, kako smo i danas čuli u čitanju proroka Ezekijela. Često se događa da se zaboravlja dobro, a ističe zlo. Imati "zlo oko", znači imati bolesno oko koje ne vidi cjelovitu sliku. To je smisao Kristovih riječi: "Ako ti je, dakle, oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno!" (Mt 6, 22-23). "Zlo oko" Isus ubraja među grijehe koji izlaze iz srca čovjekova (usp. Mk 7, 22). Ne treba ništa zaboraviti, ali dobro treba povezati, ojačati, zalijevati, hrabriti, poticati, jer će tako moći nadvladati zlo. Crkva hrvatskih mučenika želi biti naše zajedničko "dobro oko" koje će u našem narodu okupljati, jačati i organizirati postojeću dobrotu i pomoći joj da se uspješno nosi u borbi protiv zla u nama i oko nas. Time će postati čimbenik i promicatelj pravog zajedništva ne samo među Hrvatima nego i svima drugima koji s njima žive.

Kao što Godina Euharistije ne donosi neke bitne sadržaje u život Crkve, ali može biti jedan koristan novi poticaj da dar Euharistije lakše i bolje shvatimo, tako i poruka Crkva hrvatskih mučenika ukazuje na vrednote koje nisu nove, ali nam može poslužiti da ih danas bolje shvatimo i provodimo. 3.Odgovornost.

Onaj koji misli da ne treba biti nikome zahvalan za sve što ima na raspolaganju, taj neće imati osjećaja odgovornosti ni za svoje suvremenike ni za iduće naraštaje. On jednostavno drži da sve blago kojemu je na raspolaganju on može koristiti kako hoće i kada hoće, može ga čuvati, ali i uništiti. Tko nema osjećaja zahvalnosti za ono što je primao, nema ni osjećaj odgovornosti da treba nešto dijeliti s drugima, sačuvati ih i prenijeti idućim naraštajima. Takav se nikome ne osjeća dužnim. Što čovjek više ističe svoja prava, to u njemu slabi osjećaj odgovornosti za druge.

Veliki čovjek ovoga našega podneblja, modruški biskup Šimun Kožičić Benja, u vrijeme kada su nakon Krbavske bitke sve materijalne i duhovne vrednote bile ugrožene, piše svome prijatelju kako treba sačuvati blago prijašnjih generacija "da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći".

Danas osjećamo kako se širi duh one Kainove izreke: "Zar sam ja čuvar svoga brata?" (Post 4, 9). Nemam odgovornosti ni za ovoga brata s kojim živim, ni za onoga koji će poslije mene živjeti! Jasno je kako je velika opasnost u takvim stavovima, ali se malo čini da se razvije jedan pozitivan odnos odgovornosti i prema suvremenicima i prema budućim naraštajima. Poruka projekta Crkve hrvatskih mučenika jest da svome bližnjemu želimo dobro i da razvijamo u sebi osjećaj odgovornosti za njega. Najprije za svoga brata, a onda i za sve ljude. "Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!" - poručuje nam i sv. Pavao preko današnjeg čitanja. Ta ljubav se može istina očitovati i na taj način da svoga brata pokaraš, kako smo čuki u evanđelju, ali ne zato da ga poniziš nego da mu pomogneš kako bi dobro u njemu pobijedilo.

Zaključak.

Na ovim našim prostorima osnovana je pred 820 godina krbavska biskupija sa središtem u mjestu gdje ćemo 9. rujna položiti kamen temeljac za Crkvu hrvatskih mučenika. Taj kamen je izvađen upravo iz katedrale krbavskih biskupa a blagoslovio ga je pred dvije godine u Rijeci Ivan Pavao II., veliki papa i veliki naš prijatelj. On je naš i sve druge narode pozvao da štujemo svoje mučenike i da im odamo zahvalnost za njihov dar života. Krbavska biskupija imala je također zadatak da razvija osjećaj zahvalnosti prema Bogu i ljudima, da liječi ljudski pogled prema prošlim i suvremenim naraštajima kako bi imali "dobro oko". Ona je također u evanđeoskom duhu razvijala u ljudima ovoga prostora osjećaj odgovornosti prema suvremenicima i budućim naraštajima. Nakon mnogih i dugotrajnih stradanja naroda na ovim našim područjima, uspostavljeno je prije pet godina, nedaleko od Krbave, novo biskupijsko središte u Gospiću. Jednako kao i bivša krbavska biskupija, i ova naša mlada biskupija treba raditi na istom zadatku. Taj zadatak formulirali smo u obliku projekta Crkve hrvatskih mučenika. Zacijelo je on primjeren današnjim potrebama jer ga je podržala cijela hrvatska javnost, i crkvena i civilna.

.:povratak na vrh:.