Na 510. obljetnicu Krbavske bitke, 9. rujna 2003.

Više nikada ne smije doći vrijeme da ljudi zbog narodnosti i vjere odavde moraju bježati


Propovijed
Dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup

U Rimu je u prvim stoljećima kršćanstva nastao običaj da crkveni poglavar zajednice putuje od jednog središta do drugoga, a na tom putu prati ga kler i narod i iz drugih središta. Kao da se cijela zajednica kretala i imala svoje postaje na raznim mjestima. Liturgijski stručnjak Jungmann rekao je za svjetsko euharistijsko slavlje u Münchenu 1960. da je ondje tada bila postaja svijeta. Na neki način bismo mogli reći da se i Crkva u Hrvata uputila na hodočašće i da danas ovdje na Krbavskom polju ima svoju postaju. Jer tu je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije okružen hrvatskim biskupima, tu je kler ne samo iz gospićko-senjske biskupije, a isto se može reći i za vjernike.

Riječ postaja u hrvatskom jeziku vezana je i uz Križni put, uz Kristovo i kršćaninovo nošenje križa, pa je i pod tim vidom primjerena da izrazi smisao ovoga skupa.

Kršćani imaju duboku vjeru u spasonosnu i životvornu snagu križa Kristova. Presveto Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti, ponudilo je ljudima bogatstvo svoga života i sreće upravo preko križa utjelovljenog Sina Božjega. To je temeljna istina naše svete vjere, sažetak cijelog kršćanskog vjerovanja, koje uvijek ispovijedamo kada stavimo znak križa na sebe uz riječi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. S križem kršćanin započinje i završava svaki posao, križ se nalazi na našim oltarima, na našim crkvama, u našim obiteljima i na našim grobljima.

Sveti Pavao je gotovo raspjevan kada govori o križu Kristovu. On znade da je za Židove križ sramota a za pogane ludost (1 Kor 1, 22), ali i pored toga za sebe kaže: «A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križa Isusa Krista» (Gal 6,14). Kršćani iz cijeloga svijeta uvijek su težili da pohode mjesto gdje je Krist umro na križu, voljeli su ići putem kojim je Krist nosio svoj križ. I tako je nastala pobožnost Križnog puta. Živjeti za druge, umrijeti za druge postao je za kršćane ideal prema kojem su težili, a one koji su taj ideal ostvarili na poseban način su častili u svojoj zajednici. Bilježili su vjerno vrijeme i mjesto kada se i gdje pojedina mučenička smrt dogodila kako bi se cijela zajednica ondje okupljala na godišnjicu smrti. Tako je nastao kršćanski kalendar. Ta mjesta slavila su se kao mjesta pobjede, gdje je prekoračen prag iz ovoga svijeta u vječnu slavu u Bogu. Crkve apostola Petra i Pavla u Rimu nastale su upravo na mjestima gdje su ti apostoli podnijeli mučeničku smrt.

Pobožna predaja kaže da je sv. Jelena, majka Konstantina Velikog, toliko cijenila Kristov križ da je otišla u Jeruzalem i prekapala Kalvariju tražeći Kristov križ. Velika je radost za nju bila kad ga je našla. Zato je slikari prikazuju s križem, a nazivamo je zato Križaricom. Nju je posebno dirnula činjenica da je živio netko koji je nevin podnio prezir i zlostavljanje zato da bi svojom mukom i križem drugima pomogao, koji je čak i umro iz ljubavi prema drugim ljudima, i prema onima koji su ga mrzili i prezirali. Ljepota Kristova križa je u tome što ga je on samo za drugoga nosio. Doći do drugoga čovjeka da nosiš njegov križ za njega; doći drugome ne zato što je on tebi potreban, nego zato jer je on potreban tvoje pomoći – ta istina oličena je u Kristovu križu.

To su kršćani osjećali gledajući u Kristov križ, to je osjetila na poseban način sv. Jelena. Njezina sina Konstantina, rimskoga cara, duboko se dojmila ta pobožnost njegove majke prema Kristovu križu, obratio se i sam na kršćanstvo i izgradio veličanstvenu crkvu na mjestu gdje je stajao križ Kristov. On je osjetio da ti ljudi, kršćani, koji se ne boje umrijeti na Kristov način, postaju sve brojniji i svakim danom sve više ispunjaju život carstva, pa je – zaključio je Konstantin - najpametnije ne samo da se njima dade sloboda, nego i da se kršćanstvo postavi za temelj samoga carstva. I tako je učinio.

S osjećajem sv. Jelene Križarice došli smo i mi danas na ovo Krbavsko polje da izrazimo svoju zahvalnost i odamo počast onima koji su ovdje pred 510 godina podložili svoja leđa i ponijeli teški križ da bi zaštitili živote svojih obitelji, svoj kraj i zavičaj; ponijeli su križ jedne cijele nacije, kako bi rekao pjesnik. Nije ovdje potrebno iznositi pojedinosti što se točno dogodilo, odvagivati nije li se moglo tada i drukčije postaviti, nije li se trebalo bolje pripremiti i organizirati. Sve pojedinosti nisu znali ni oni naši pretci koji su se 9. rujna 1493. našli na ovom polju spremni da svoje živote izlože i založe za spasenje drugih, da ponesu taj teški križ pa makar i do vlastite Kalvarije. Zahvaljujemo im, dakle, na toj njihovoj spremnosti da ponesu križ za druge, jer se među tim drugima i mi nalazimo. Od njih i mi trebamo učiti kako se radi i živi za one koji će doći. I ova mladež koja se nalazi danas ovdje među nama ima pravo očekivati od nas starijih da i mi tako ugradimo svoje živote u ovu današnjicu da njihov život bude sigurniji i mirniji, da od nas nauče kako se i oni trebaju založiti i izložiti za one koji će nakon njih doći.

Zahvalni smo Bogu na poseban način što se ovdje danas nađoše čelnici najviših državnih i crkvenih ustanova da, nakon 510. godina, zajedno s okupljenim narodom i sa svima koji su s nama udruženi preko televizijskog i radio prijenosa i koji će o ovome čitati u tiskovnim medijima - da svi zajedno - odamo počast i izrazimo zahvalnost onima koji su, tijekom cijele naše povijesti, pali kako bismo mi smogli snagu ostati i opstati na ovom tlu.

Nismo, braćo i sestre, došli ovamo slaviti davni vlastiti poraz, nego upravo tu velikodušnu spremnost naših prethodnika da život polože za druge. Svima nam je drago da smo se danas našli ovdje, ali u nama se s radošću miješa i osjećaj tuge i kajanja. U svoje kajanje mogli bismo uključiti i žaljenje što tu počast i javnu zahvalnost ove zemlje, naroda i države nismo izrazili još prije. Ne trebamo biti robovi prošlosti, ali onaj koji ne vidi razloga za zahvalnost prema ljudima koji su nas u prošlosti zadužili, neće vidjeti također razloga da danas radi za one koji će nakon nas doći.

Ne možemo jednostavno optužiti prijašnje generacije što tu zahvalnost i počast nisu u svoje vrijeme javno očitovale jer su za takvo nešto prije bile veće prepreke. I nama danas pripisivat će neki za ovo što činimo stvari koje ni u snu nismo pomislili. Uspostavom samostalne hrvatske države naša obveza prema onima koji su nas u prošlosti zadužili lakše je ostvariva. Zato je trebamo i želimo ispuniti, da i nas ne okrive oni koji će iza nas doći, što smo propustili ono što smo trebali učiniti, kako je to rekao veliki krbavsko-modruški biskup Šimun Kožičić Benja.

I da nastavim misao istoga Kožičića. U vrijeme kada se obrušavalo hrvatsko srednjovjekovno društvo i njegove ustanove, kada se, nakon povlačenja biskupa iz Krbave i Modruša u Vinodol, Kožičić morao skloniti u Rijeku, nije on tek zakukao nad svojom sudbinom i sudbinom svoje biskupije i svoga naroda, nego se trudio da učini sve ono što je tada bilo moguće uraditi. Prihvatio se posla i – premda prognanik – osniva u Rijeci tiskaru kojom želi sačuvati kulturno i vjersko bogatstvo svoga naroda. Svome prijatelju Tomi Nigeru piše on 1531. godine: Za ljubav koja je među nama molim te napiši knjigu o hrvatskoj zemlji i o njezinoj slavi. Iako je ona sada porobljena od poganske ruke, nema ona zato ništa manje svojih slavnih djela, koja su mnoga i velika, što je tebi poznato. Ti napiši tu knjigu a ja ću je tiskati, da i nas ne okrive oni koji će nakon nas doći.

Znao je mudri biskup da su toj porobljenoj zemlji mnogo zla učinili ne samo Turci nego i sami Hrvati, da su svojom neslogom i svađom u mnogočemu oslabili svoj vlastiti položaj i položaj svoga naroda. Ali nije to ono na čemu se može graditi bolja budućnost. Ništa se ne može graditi na neslozi i svađi. Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari! Trebalo je sačuvati ono što je u tom narodu bilo plemenito i slavno; to prenijeti preko praga srednjeg vijeka i sačuvati za one koji će doći. Za to slavno i veliko u svom narodu imao je Kožičić osjetljivo oko, to je on dobro vidio u njegovoj prošlosti, to je ona slava zbog koje njegov narod može s ponosom i s ohrabrenjem gledati u tu svoju prošlost.

Kao što nestaje naroda kojega prevladaju svađe i nesloga, tako nestaje također naroda koji ne vidi razloga da s ponosom gleda u svoju prošlost. Ne zbog prošlosti radi prošlosti, nego upravo zbog budućnosti. To je razlog zašto, u ovoj vožnji prema budućnosti, gledamo u «retrovizor», tj. na ono što je iza nas. Ne će biti u ljudima osjećaja za potrebe idućih pokoljenja ako se u današnjem naraštaju izgubi osjećaj zahvalnosti prema onima koji su bili prije nas. A taj osjećaj zahvalnosti onima prije nas kao da se u naše vrijeme olako i prebrzo troši i gubi!

Nadovezujući se na gore iznesene kršćanske motive čašćenja mučenika, u spomenutim Kožičićevim mislima i jasnim porukama pape Ivana Pavla II. čitamo razloge zašto želimo ovjekovječiti spomen na sve te hrabre ljude upravo na ovom mjestu, zašto ovdje želimo izgraditi Crkvu hrvatskih mučenika.

Treba ovome dodati da nije samo Krbavsko polje 9. rujna 1493. mjesto i vrijeme kada su za nas na ovim prostorima naši prethodnici ponijeli svoj i naš križ. Bilo je mnogo drugih vremena i mnogo drugih mjesta gdje se to događalo. Želimo sve njih uključiti i podignuti svima njima zahvalni hram da ga s ovoga polja vide svi koji na njemu žive, svi koji od hrvatskog sjevera putuju prema hrvatskom jugu, i obrnuto. Ovdje je, naime, zemljopisno središte Hrvatske. Ne mislimo pod hrvatskim mučenicima samo one koji su «etnički Hrvati», nego sve one koji su, u duhu poruke današnjeg Pape., živjeli i umrli kao svjedoci vjere, sve tamo od sv. Duje do Alojzija Stepinca i današnjih dana kao i za one, koji su se borili da ovdje bude više slobode, sloge, mira i zadovoljstva. Ima među tima i onih iz drugih naroda i vjera, Mađara, Srba, Albanaca, Židova, muslimana i drugih. Svi su oni uključeni u tu plejadu hrvatskih mučenika ako su svoj život izložili i založili za dobro ljudi na ovim našim hrvatskim prostorima.

Potrebno će, dakako, u toj budućoj Crkvi razlikovati mučenike koje je kao takve Crkva proglasila, od onih koje je narod takvima prihvatio. Zato ćemo je graditi na dvije razine: kriptu i bogoslužni prostor.

Dok gradimo nove temelje, želimo otkriti i one stare.

Arheolozi će na ovom krbavskom prostoru imati još mnogo posla jer je ovdje našu prošlost pokrila zemlja i šikara. Mnogo toga vrijedna bit će iskopano. Tako će izranjati naša prošlost na ovom tlu koju je nepravedno prekrio zaborav. Ne želimo da se pritom iskopa bilo kakvo neprijateljstvo prema bilo kome. Ono neka ostane zakopano, neka nestane, umre zauvijek!

U novu crkvu na Udbini nećemo ugrađivati neprijateljstvo ni prema kome. Mi želimo izgraditi crkvu na čast svih onih koji su znali živjeti i umrijeti zato da bi se ovdje nastavio život u miru i sigurnosti; u miru i slobodi za sve one koji ovdje žive ili će živjeti, za Hrvate i Srbe, za katolike i pravoslavce, vjernike i nevjernike. Istina je da ćemo raditi i na tome da se Hrvati i katolici ovdje nikada ne osjete stranci i nepoželjni, jer su u povijesti tri puta morali odavde bježati. Ali takvu sigurnost želimo i Srbima i pravoslavcima. Kada tako ne bismo radili, ugradili bismo novi kamen smutnje, što nipošto ne smijemo i ne želimo. Poradimo svi na tome da više nikada ne dođe vrijeme kada bi bilo Hrvati bilo Srbi morali odavde bježati!

U temelje Crkve hrvatskih mučenika postavit ćemo kamen izvađen iz temelja srednjovjekovne krbavske katedrale i blagoslovljen od današnjeg Pape mirotvorca. Taj blagoslovljeni kamen nalazi se ovdje pred nama. Neka ga svaki svojim pogledom pomiluje, a po mogućnosti i dotakne, moleći se za mir i blagoslov svih ljudi ovoga prostora i za mir i blagoslov svih hrvatskih građana.

Katedrala krbavskih biskupa bila je posvećena sv. Jakovu Starijem, apostolu. Jakov je mlađi brat sv. Ivana, apostola i evanđeliste. Bio je prvi biskup u Jeruzalemu. Prvi je od apostola svoj život završio mučeničkom smrću. U Djelima apostolskim čitamo: «Herod mačem pogubi Ivanova brata Jakova (Dj 12, 1-2). Kao da je taj Herodov mač obilježio i sudbinu kršćanstva na ovom prostoru. Mač i oružje jako su obilježili život ljudi na Krbavi sve do najnovijih vremena. Neka ovaj skup bude prodahnut molitvom da se oslobodimo herodovskog duha koji je spreman žrtvovati tuđe živote radi svojih sebičnih prohtjeva, i da u svima zavlada Kristov duh koji je spreman i svoj život položiti za braću. takvo svjedočanstvo dali su mnogi pokopani na ovom najvećem hrvatskom groblju – ovdje na Krbavskom polju.

Svima onima koji su tako živjeli i umirali na ovim prostorima odajmo počast i izrazimo zahvalnost gradeći Crkvu hrvatskih mučenika.

Ona će biti ujedno spomenik zahvalnosti današnjem Papi koji nas je tri puta posjetio i ohrabrio na našem putu, a koji na pragu trećeg tisućljeća poziva nas i sve narode da popišemo i častimo svoje mučenike jer je njihov odnos prema Bogu i bratu čovjeku pravi zalog bolje budućnosti svijeta i čovjeka. Amen!