Kamen temeljac buduće crkve.

« ..dvigoše Turci sući ot išćedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grčiju i Bugariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupi velike (…) Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom (…). Tagda že pobeždena bisi čest hrstjanska (…). I bisi skrb velija na vseh živućih stranih sih, jakože nest bila ot vremena Tatarov i Gotov i Atele nečastivih. Let gospodnji 1493.»

Zapis popa Martinca, 1493. nakon Krbavske bitke

 

«Žrtve nam mogu da budu samo od koristi, i mi smo uvjereni da će nasilje, progoni, tamnice, grobovi biti naši najbolji saradnici i pomagači u djelu narodnoga oslobođenja. Od jalove saborske politike sto put više volimo nemilosrdnu školu patnje i pregorjevanja i mi smo uvjereni da samo progonjena Hrvatska može da stvori slobodniju Hrvatsku i da je progonjena Hrvatska uslov za revolucionarnu savjest i velika stepenica do našeg ideala.»

Tin Ujević, 1912.

Zamisao i smisao odavanja počasti hrvatskim mučenicima

Kripta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini - učionica hrvatske povijesti


(konceptualno razmišljanje)
Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske

Predsjednik Matice hrvatske, Igor ZidićRazdiobom cjelokupna prostora buduće Crkve hrvatskih mučenika na dva (samostalna) arhitektonska i funkcionalna segmenta – od kojih gornji, katni dio postaje liturgijski, sakralni dio, a donji, ozemni i/ili (dijelom) i podzemni ambijent – tzv. kripta (starogrčki: kryptein = kriti; krypte = skriveni rov, podzemni prolaz, hodnik) – postaje memorijalni segment Crkve, njezin živi muzej hrvatske povijesti koja i jest put per aspera ad astra, kroz muke i žrtve do slobode – pred graditelja se postavljaju specifični zadaci.

U ranoj kršćanskoj tradiciji prostor crkve i zametak kripte često su stopljeni te se kroz fenestellam confessionis (ispovjednički prozorčić)1 iz crkve gleda u sarkofag mučenika uzidan u oltaru. Prostor se oko sarkofaga s vremenom proširuje i produbljuje: prvotni opkop oko kamena mrtvačkog sanduka ili sarkofaga (starogrčki: sarks-phagein lithos) postaje niša, zatim podzemni rov i hodnik oko kovčega i, najposlije, ukopana dvorana dimenzija gornje crkve. Udomaćuju se baš ti nazivi: gornja i donja crkva jer se nerijetko, sa spuštanjem sarkofaga iz tijela oltara u donji prostor za njim «spustio» i drugi oltar. To znači da je i kripta služila za liturgijske potrebe – pretežno u obredima za pokojnike kao što su mise za mrtve, komemorativni spomeni, čini zahvalnosti za one koji su mučeni i ubijani zbog svojih vjerskih i drugih uvjerenja, zalaganja za pravdu, za ponižavane, za nekadašnje i suvremeno roblje, zbog svoje borbe za slobodu, zbog nastojanja da njihov narod bude čašćen i priznat među narodima Božjim. U našem primjeru sve se složilo jasno i razgovijetno: donja, tamna crkva – kripta – zemnom svojom lokacijom i gotovo da je svetište mrtvih: zemnih junaka, zemne povijesti. Gornja crkva, crkva živih pokazuje – što je već svojim izdignućem iz zemaljskoga zagrljaja, iz zagrljaja tla učinila očiglednim – da je usidrena u život i svjetlost. Ona je astralni, nebeski, zračni prostor duše – kao što je donja crkva, izvorno, prostor tijela, kostiju, praha. to jest samo upućuje da je kripta mjesto sabiranja memorije i, potom, distribucije one energije koju kolektivna memorija sadrži. Spomen na hrvatske žrtve za visoke ideale vjere, narodne neovisnosti, slobode pojedinaca i socijalne pravednosti mora biti sažeto no i moćno izražen u riječima i djelima što premošćuju vrijeme.

Mislimo da je na ovome udbinskom i krbavskom lokalitetu religijsko, graditeljsko i muzeološko koncipiranje kripte od iznimne važnosti. A evo i zašto: crkva koju sada podižemo na samom rubu Krbavskoga polja – polja jedne od najtragičnijih hrvatskih povijesnih bitaka – kao simbolični memorijalni Kamen (koji je, u intenciji, Kamen svih naših Kamenova, simbolično utočište najjačih i najodvažnijih) postaje jednim takvim mjestom Domovine na kojemu se štuju i časte sve žrtve za Hrvatsku. Ne pitamo se tko je onaj koji ih je podnosio iz kojega je svijeta došao, kojega je podrijetla, iz koje obitelji i etnosa – važno je samo to da ih je podnio.

Isto tako, u sveukupnom prostoru ove crkve sastaje se štovanje vjere sa štovanjem naroda i slobode. I tu bez isključivosti: Hrvati se, na ovome mjestu, neće spominjati samo Hrvata i Hrvatica koji su trpjeli za kršćanstvo, nego i onih koji su nam na ovome tlu, na hrvatskoj zemlji, prethodili. Oni su naš stratum, oplođeno tlo na koje dolazimo: ova će ih crkva častiti kao dio Dobra koje jest u nama i s nama – jer nema visokog plamena koji ne bi nastao iz prethodnih sitnih iskrica. Nismo, došavši seobama u ove naše strane, naselili pustinju, nego prostore na kojima su trajale velike civilizacije i kulture. U istim su plemenima i narodima Staroga svijeta, kao braća i rođaci, živjeli pogani i prvi kršćani. Njihovi su etnosi izgubljeni, loze presahle, ali geni još traju; nije sve mrtvo. Ako i nismo, osim u neznatnu postotku, njihovi krvni nasljednici – jesmo u prostornom, kulturnom, civilizacijskom, povijesnom smislu. A kršćani su među njima i naša duhovna braća. Tako ova crkva biva zaista osobita jer zbija, a ne odbija.

Ako nekoga uznemiri sintagma «hrvatskih mučenika» pa mu ni ovaj odgovor ne bude dostatan, nego i dalje pita «Kojih sve hrvatskih mučenika i kojih među novijima?», onda ćemo mu izrijekom odgovoriti da će u našem svetištu i, napose, u našoj kripti biti čašćeni oni vjerski i svjetovni mučenici koji su život žrtvovali za dobro vjere, zajednice ili naroda; i oni koji su pali boreći se za pravo svakog pojedinca da živi u slobodi svoga vjerskoga izbora; koji su podnijeli žrtvu za dobro svoje ugrožene braće, za oslobođenje svoje zaposjednute zemlje, za vatru u svome ognjištu, za kolijevke u miru svoje kuće. Najčešće to je značilo: za slobodu svoje države, za nezavisnost svoje domovine.

Mučenika je bilo u svako doba naše povijesti; i na raznim, suprotstavljenim stranama kada je riječ o svjetovnome mučeništvu. Samo, što u razdobljima ideološkoga nasilja – protivnik nije čovjek pa ga ne možeš – ne smiješ! – ni voljeti ni razumjeti, a ponajmanje – častiti. Naravno, sloboda koju toliko spominjemo i ne znači drugo do život u slobodi Božjega zakona, u skladu s načelima božanske ljubavi i odgovornosti za svu, a ne samo neku njegovu djecu. To je sloboda o kojoj mi govorimo i koju apostrofira ime Crkve.

Kripta bi, stoga, kao što je već i rečeno, nosila «teret kostiju» i «svjetlo uspomena» onih koji su, u najtežim prilikama, bili nepokolebljivi branitelji domovine; defensores Crobatiae. Uspostavljanje cjelovite slike vjekovnih napora na obrani hrvatske Hrvatske zadaća je koju su naši učitelji najteže ispunjali: nije nikad bilo vremena da se tome odlučno i u potpunosti posvete. Ne treba zaboraviti da je posljednjih 14 godina najduže razdoblje hrvatske pune državne suverenosti (nad većim dijelom njezinih povijesnih zemalja) od vremena pogibije Petra Svačića, tj. od XI. st. Razvijati tu svijest o trajanju, objasniti životvornu snagu koja je tu svijest održavala i održala – velik je i značajan cilj. Zato kriptu nazivamo «učionicom hrvatske povijesti».

Predlažem da od konvencionalnog crkvenog mobilijara u njoj bude posve jednostavna, skromna kamena mensa, kamenim podijem malo odignuta od tla, raspelo od zlatne bronce (da nas podigne k svjetlu) te bijeli, također kameni sarkofag «na dvije vode» - kao simboličan grobni kamen, koji je ujedno i kuća predaka. Tu bi njegovu znakovnu dvojnost morao iskazati plitki reljef koji teče preko četiri njegove stranice.

Sve bih kiparske zahvate u kripti prepustio moćnoj ruci Kuzme Kovačića (mensa, raspelo i sarkofag). (U gornjoj bih crkvi naručio veliko drveno raspelo od kipara Kažimira Hraste; pred crkvom bih postavio brončanu figuru pape Ivana Pavla II, a izradbu bih povjerio Mladenu Mikulinu.) «Učionica» bi, zbog snage zornih predodžbi, morala sadržavati i nekoliko povijesnih kamenova lokalnoga podrijetla (izbor bi se naknadno napravio); ulomaka koji svjedoče o drevnosti ličko-krbavske Crkve, o hrvatskoj i katoličkoj strani kao temelju svih naših prava; pa, s obzirom na starost i kontinuitet, i prava na prostor, na memoriju, na povijest, na Istinu.

Zamišljamo da bi taj lapidarij funkcionirao na simboličkoj razini, jer kripta nije mjesna arheološka zbirka. (Moglo bi se razmišljati i o tome da svaka hrvatska povijesna regija odvoji iz svojih rezervi po jedan karakterističan kameni kip, znak i oblik koji bi je reprezentirao u zajedničkoj «slici».) S druge strane, onkraj kamenoga sjećanja, treba stvoriti pozornicu virtualne povijesti.

U tu je svrhu neophodno odrediti adekvatno mjesto ekranu, urediti prostor za auditorij (morao bi biti toliko prostran da može primiti prosječan razred ili 30-tak ljudi). Prema razrađenom sinopsisu – mogao bi ga, primjerice, napisati Hrvoje Hitrec ili Jozo Vrkić (uz stručnu recenziju povjesničara – treba snimiti, koristeći prednosti novih tehnologija, taj film, sat hrvatske «povijesti boli», ali i svjetla zaključne pobjede).

Iz toga bi polusatnoga filma, koji ostavlja mogućnost intervencija žive riječi voditelja ili prigodnog predavača, morala izbiti jasna odgojna poruka da je život najveća vrijednost, ali i ako je potpun, ako je dostojan poštovanja, ako ostavlja mjesta za dobro i pravdu, ako doprinosi razumijevanju, ako omogućuje napredak u slobodi, ako krijepi vjeru, ako potiče ljubav, ako nas oslobađa ropstva, ovisnosti, mržnje, želje za osvetom…

Život bez perspektive, narod bez slobode, opstojnost bez sreće, bez predaka i prošlosti, bez djece i budućnosti – nisu ciljevi kojima društvo i pojedinci teže. Čovjek se, jer je i to dijelom njegove naravi, opire onome što ga unesrećuje, ponižava, što ubija njegovu kreativnost, onome što ranjava njegovu dušu, što mu truje ljubav…Iz sukoba koji u društvu traju rađaju se pobjednici i gubitnici, silnici i žrtve. Oni koji padnu – i padaju i još će padati - nesretne su, neizbježne, nekad i: časne žrtve. Ali oni koji padnu jer su se svjesno oprli nadmoćnome zlu, često su pravi mučenici. Mučenici vjere, mučenici slobode, koji su – ni u vrijeme, ni u nevrijeme, nego onda kad im je bilo dano – zastupali bolji, autentičniji, pravičniji, svjetliji svijet. S društvima je kao i s ljudima: da bi opstali, potreban je ideal, vjera, metafizički projekt; no da bi se, u realnosti i obranili, moraju biti spremni i na fizičku borbu, na borbu za realni prostor, na borbi za goli opstanak. Samo oni narodi i pojedinci koji mogu povezati fizičku otpornost i mentalnu volju i osjećaje, preživljuju, odolijevajući iskušenjima.

Jedinstvena je prednost ovoga svetišta što povezuje sve te energije i sve te silnice. Stoga mi se čini da bi kripta morala imati, među nekolikim svojim sadržajima, i one zemne i one nebeske čedne sakralne znake i više nedvojbenih svjetovnih atributa: i starodrevni križ i suvremeni, kompjutorski ekran.

Kripta bi, isto tako, nastojala u svojevrsnoj retrospektivi povezati, kroz svoje programe, res divinae (ono što pripada vjeri) i res gestae (junačka djela). Sve se to iskazuje u djelima i riječima, u činu i tekstu. i zato što je podignuće ove crkve djelo, i zato što je kripta djelo, i zato što je simbolični lapidarij «muzej» djela, i crkveni su mobilijar djela – učinilo nam se uputnim zaiskati i svjetlo riječi: već i stoga što «na početku bijaše Riječ». Stoljetne borbe za hrvatski jezik kao simbol identiteta tome su samo pridonijele: jezik i riječ u njemu zadobile su u Hrvata iznimno – rijetko gdje drugdje dosegnuto – značenje. Veliki broj je hrvatskih tekstova uzbudljivo progovorilo, pa i u gnomskoj, esencijalnoj formi o životu i smrti: »Moje drago serce, budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan…» (Grof Petar Zrinski, svojoj ženi Katarini, uoči pogubljenja, 29. travnja 1671).

Mislim da bi našu autentičnu povjesnicu i vrelo naše memorije trebalo napajati tim i takvim napisima. U zidne plohe, u zidnu žbuku trebalo – kao spolije – utisnuti kamene ploče slobodna, neortogonalna obrisa s rečenicama poput one: «Navik on živi ki zgine počteno» ili «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!». Ili: «U bašćini mojoj ne dadu mi priti, //A u zemlji tujoj ne bih rad umriti.». Ponovo Marul: «Tašćina od tašćin i sve je tašćina//Ovi svit je osin, i magla i tmina». Zapisa i pop Martinac o najezdi Turaka i Krbavskoj bitki, godine 1493: « ..dvigoše Turci sući ot išćedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grčiju i Bugariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupi velike (…) Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom (…). Tagda že pobeždena bisi čest hrstjanska (…). I bisi skrb velija na vseh živućih stranih sih, jakože nest bila ot vremena Tatarov i Gotov i Atele nečastivih. Let gospodnji 1493.» I tako dalje do u današnje dane: « I dok se srca bit će Kroacije».

Mogla bi se od obilna i vrijedna toga materijala složiti dva zida s dva sadržaja: jedan bi bio, kako reče Drago Štambuk (od koga bih, također, odabrao neke stihove) «hrvatski zid plača», a drugi bi bio zid svjetla i nade. Na njemu bi, kao pandan zapisu popa Martinca, sjala pjesma Hrvatska Drage Ivaniševića sa završnim stihovima: «…te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. I kud god idem sa mnom je Hrvatska!»

Da navedemo još nekoliko sugestivnih misli: «Današnja Hrvatska je vrjednija od Hrvata, i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje Hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatska umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlje svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj (najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji) /…/ daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju, ne čujemo li njenih jednostavnih pouka.» (A. G. Matoš, 1913.)

«Žrtve nam mogu da budu samo od koristi, i mi smo uvjereni da će nasilje, progoni, tamnice, grobovi biti naši najbolji saradnici i pomagači u djelu narodnoga oslobođenja. Od jalove saborske politike sto put više volimo nemilosrdnu školu patnje i pregorjevanja i mi smo uvjereni da samo progonjena Hrvatska može da stvori slobodniju Hrvatsku i da je progonjena Hrvatska uslov za revolucionarnu savjest i velika stepenica do našeg ideala.» (Tin Ujević, 1912.)

Izabrali bismo te i vjerom, zanosom, snagom srodne zapise, pretežno pjesničke, ali i prozne, pisane na latinskom jeziku i na sva tri narječja jezika hrvatskoga.

Na četvrtoj zidnoj plohi mogao bi biti prikazan središnji povijesni događaj ovoga kraja, a i cijele onodobne Hrvatske: bitka na Krbavskom polju. Možda bi se to najdojmljivije moglo izraziti s grafitom na zidnoj plohi (primjerice slikar Zlatan Vrkljan ili Lovro Artuković), a komentarom geostratega (admiral Davor Domazet Lošo) u filmskom dijelu priče.