«Treba ovome dodati da nije samo Krbavsko polje 9. rujna 1493. mjesto i vrijeme kada su za nas na ovim prostorima naši prethodnici ponijeli svoj i naš križ. Bilo je mnogo drugih vremena i mnogo drugih mjesta gdje se to događalo. Želimo sve njih uključiti i podignuti svima njima zahvalni hram da ga s ovoga polja vide svi koji na njemu žive, svi koji od hrvatskog sjevera putuju prema hrvatskom jugu, i obrnuto. Ovdje je, naime, zemljopisno središte Hrvatske. Ne mislimo pod hrvatskim mučenicima samo one koji su «etnički Hrvati», nego sve one koji su, u duhu poruke današnjeg Pape., živjeli i umrli kao svjedoci vjere, sve tamo od sv. Duje do Alojzija Stepinca i današnjih dana kao i za one, koji su se borili da ovdje bude više slobode, sloge, mira i zadovoljstva. Ima među tima i onih iz drugih naroda i vjera, Mađara, Srba, Albanaca, Židova, muslimana i drugih. Svi su oni uključeni u tu plejadu hrvatskih mučenika ako su svoj život izložili i založili za dobro ljudi na ovim našim hrvatskim prostorima. Potrebno će, dakako, u toj budućoj Crkvi razlikovati mučenike koje je kao takve Crkva proglasila, od onih koje je narod takvima prihvatio. Zato ćemo je graditi na dvije razine: kriptu i bogoslužni prostor.»

Iz propovijedi gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića 9. rujna 2003. godine na Krbavskom polju


U Šajfarovom gaju

Broj 51, ni velik ni malen, broj kao svaki broj,
19. lipnja 1944. postade krvavi znamen:
uz psovke, puške, bajonete
odvojena je 51 osoba, 51 sudbina, 51 nada.

Optužba:
krivi su što su tu živjeli, svoju zemlju obrađivali,
novom se danu nadali, o slobodi snivali.

Pokosiše rafali u jednom trenu 51 život, 51. nadu.
U sunčani dan, u Šajfaorvom gaju ugasnu 51 san.
Ubrojiše ih među razbojnike,
a oni su samo željeli živjeti i radovati se novom jutru.

Zemlja, strpljiva, primila je 51 tijelo;
čuvala ih 51 ljeto.

Krišom su braća dolazila, suzama zemlju zalijevala,
krišom su razgovarali i molitve šaptali.

Trebalo je čekati pedeset i jedno ljeto
da poljubimo tlo sveto i viknemo:
«Iziđite iz tame! Niste više brojevi, niste više robovi!
Vaša imena s ponosom pišemo, na svetoj grudi ponosno dišemo!»

Mile Pecić

Vjerske i povijesne podloge

Tko su hrvatski mučenici


-priredio-
Dr.sc. Ante Bežen, sveučilišni profesor i novinar

 Ovdje se pojam mučenik, dakle, shvaća u širem smislu. Njime su obuhvaćeni svi oni koji su stradali boreći se «Za krst časni i slobodu zlatnu». Možemo ih ovako podijeliti:

Mučenici Crkve

1. Mučenici koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila, sve od sv. Venancija (+259.) do Stepinca (+1960.). Njima će biti posvećen bogoslužni prostor. Među njima je većina iz starokršćanskih vremena, a trojica su iz hrvatskog naroda. No i oni prvi postavili su temelje hrvatskom kršćanstvu i na taj način utjecali na formiranje hrvatskog kršćanskog identiteta. Na taj način možemo ih smatrati svojima. Proglašeni mučenici mogu se dakle svrstati u dvije skupine:

Starokršćanski mučenici

a. Starokršćanski mučenici na našem tlu: sv. Venancije (+257), sv. Duje (+304), zaštitnik Splitsko-makarske nadbiskupije, i brojni solinski mučenici iz istog vremena; sv. Demetrije (+304), zaštitnik Srijemske biskupije, sv. Irenej i brojni srijemski mučenici, među njima i sv. Anastazija-Stošija, zaštitnica zadarske katedrale; sv. Mauro (+304), zaštitnik Porečke biskupije; sv. Polion (+304), mučenik iz Cibala (današnji Vinkovci); sv. Kvirin Sisački (+307.), zaštitnik Krčke biskupije.

Hrvatski mučenici iz Crkve

b. Hrvati proglašeni mučenicima: sv. Nikola Tavelić (+1391), sv. Marko Križevčanin (+1619), bl. Alojzije Stepinac (+1960).

Mučenici po predaji i svjedočanstvu

2. Brojni mučenici za vjeru na našem prostoru koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti, kao npr. mučenici iz vremena turske okupacije (Josip Buturac, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973., str. 168.170), ili Drinske mučenice i dr.

Branitelji narodne slobode

3. Mučenici koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili za više slobode, mira i zadovoljstva na ovim prostorima, među kojima su najbrojniji Hrvati, ali ima ih i iz drugih naroda (Mađari, Srbi, Nijemci, Albanci, Židovi, muslimani i dr.). Njih je bilo veoma mnogo tijekom naše duge povijesti, napose u vjekovnoj borbi s Turcima, u obrani svoje zemlje i svojih ognjišta u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Spomenimo neke: Mirko Derenčin, Petar Berislavić, Petar Kružić, Nikola Šubić Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić i brojni stradalnici u oba svjetska rata i u Domovinskom ratu.

Nevine žrtve

4. Mučenici koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, a najviše u ratnim operacijama, u logorima (Jasenovac) i zatvorima (Gradiška, Lepoglava), a ne mali broj stradao je i poslije Drugog svjetskog rata. Stradavali su zbog pripadnosti nekom narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini (kako to svjedoči i priložena pjesma Mile Pecića U Šajfarovom gaju). (M.B.)

Mučenici za vjeru na današnjem hrvatskom tlu u rimsko doba

Iz velikog broja mučenika za vjeru i narodnu slobodu tijekom povijesti izdvajamo nekoliko najvažnijih starokršćanskih mučenika koji su djelovali na današnjem hrvatskom prostoru šireći kršćanstvo.

Sveti Venancije, živio u 3 stoljeću poslije Krista, bio biskup u Duvnu (Bosna) i misionarski radio u neretljanskom kraju i Panoniji šireći kršćanstvo, zbog čega je stradao mučeničkom smrću. God. 641. tijelo mu je prenijeto u Rim zbog nesigurnosti nastaloj seobom naroda. Slavi se 18. svibnja.

Sveti Euzebije, biskup u Cibalama (današnji Vinkovci), u 3. stoljeću, stradao u progonstvu kršćana za cara Valerijana, vjerojatno 258. godine. Prvi je poznati biskup u tim krajevima. Njegov kult odobren je Đakovačko-srijemskoj biskupiji 1966. godine. Posvećena mu je, zajedno sa sv. Polionom, župna crkva u Vinkovcima. Slavi se 29. svibnja.

Sveti Duje (Dujam), živio u 3. stoljeću, solinski biskup i mučenik. Po legendi je podrijetlom iz Sirije. U Solinu, tada glavnom gradu rimske Dalmacije, osnovao je crkvenu zajednicu i zato mučenički pogubljen. Odrubljena mu je glava po nalogu gradskog upravitelja Maurilija, nakon što je prije njega pogubljeno još četrdeset i pet kršćana. Tijelo mu je iz Solina preneseno u Split, gdje se on do danas štuje kao zaštitnik grada.

Sveti Demetrije (Dimitrije, Dmitar, Mitar) osuđen i pogubljen 304. godine kao đakon srijemskog biskupa i mučenika Ireneja u Sirmiju (danas Srijemska Mitrovica). Kasnije su njegove relikvije prenijete u Solun gdje se počinje slaviti kao veliki svetac kojemu su u čast izgrađene dvije bazilike – u Sirmiju i Solunu. Njegov kult osobito se raširio među pravoslavnim Slavenima, ali ga štuju i Hrvati u Dalmaciji, Zagrebu, požeškom kraju i Srijemu (Srijemska Mitrovica dobila je po njemu ime). Slavi se 26. listopada.

Sveti Irenej Srijemski, biskup u Sirmiju, posječen mačem i bačen u Savu 304. god. Bio je voditelj crkvene općine u doba cara Dioklecijana kada je u progonima mučenički stradao veliki broj kršćana. Podignuta mu je bazilika. Štuje se kod istočnih i zapadnih kršćana (26. kolovoza). S

Sveta Anastazija (Stošija, Stažija, Staža, Stajka, Stana, Stoja, Nasta), srijemska mučenica u vremenu Dioklecijanova progonstva kršćana, pogubljena 304. godine. Pokopana je u Sirmiju, u 5. st. prenijeta u Carigrad, a 804. u Zadar, u crkvi sv. Petra, koja se od tada naziva crkvom sv. Stošije. Zapadni kršćani spominju je se na sam Božić, istočni 22. prosinca, a u Zadru i Srijemu 15. siječnja.

Sveti Mauro Porečki (Mavro, Mavar, Maver), bio je biskup u Poreču i mučenik u doba cara Dioklecijana. U 6. stoljeću njegovi su ostatci pokopani u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, a u 7. stoljeću prenijeti u Rim, potom u Genovu, a 1936. god. ponovo u Poreč. Slavi se 21. studenoga.

Sveti Polion, bio lektor (čitač tekstova Sv. Pisma) u Cibalama (danas Vinkovci), tada biskupskom gradu, u vrijeme cara Dioklecijana. Zbog svog rada spaljen na lomači 304. godine, na obljetnicu smrti sv. Euzebija, cibalskog biskupa i također mučenika. U Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji njegov kult postoji od 1807. Slavi se 29. svibnja.

Sveti Kvirin Sisački (Kirin), početkom IV. stoljeća biskup u Sisciji (današnji Sisak). Rimski namjesnik u današnjem mađarskom gradu Szombathelyu osudio ga na smrt utapanjem u rijeku tako da mu je o vrat obješen mlinski kamen. Pokopan u Sisku, ali mu je tijelo u V. stoljeću prenijeto u Rim. Danas je zaštitnik Krčke biskupije, a slavi se (4. lipnja) i u Zagrebačkoj nadbiskupiji kao nasljednici sisačke biskupije te u Đakovačko-srijemskoj biskupiji.