Dr.sc. Milan Kruhek, ravnatelj instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu

"Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije koju je upravo nedavno prouzrokovao okrutni i mrski neprijatelj naše vjere. Ipak sam smatrao vrijednim truda da ti ja i svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje, jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događanje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao......"

ako počinje pismeno izvješće ninskoga biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI. o tragediji koja je zadesila Hrvatsku na polju Krbavskomu povijesne godine 1493. dana 9. rujna.

Kako je na Krbavskom polju vojska Hrvatskog Kraljevstva izgubila bitku?

U zadnjem desetljeću 15. stoljeća Hrvatsko je Kraljevstvo s juga i istoka, od Dunava do rijeke Cetine, bilo okruženo osvajačkom ratnom silom Osmanlijskog Carstva. Već je odavna propalo Srpsko Carstvo porazom srpske vojske na Kosovu polju 1389. godine, osvajanjem posljednjih utvrđenih gradova i pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića 1463. pada pod tursku vlast i Bosansko Kraljevstvo. Hrvatske granice brani hrvatsko plemstvo i slabe snage ugarsko-hrvatskoga kralja. Sve veće turske vojske upadaju u dubinu prostora hrvatskih zemalja, pljačkajući i paleći zemlju, naselja i gradove. Jedan od takvih turskih napada dogodio se ljeti 1491. godine i završio je velikim porazom turskih akinđžija u klancima Vrpila, nedaleko od Korenice. U taj je pohod poslao Turke Jakub-paša, novi turski upravitelj Bosanskog pašaluka. Da bi se osvetio, Jakub-paša odmah počinje pripremati novi napad na zemlje Hrvata. Cijele 1492. godine u Varešu kuje nova oružja, mačeve i sablje, noževe i helebarde. Mjeseca srpnja 1493. podiže se sjajno opremljena turska vojska na novu pljačku po Hrvatskoj.

Ta vojna, kao i mnoge prije, počinje pokušajem osvajanja utvrđenoga grada Jajca a nastavlja se pljačkaškim pohodom u kojem Turci dopiru sve do Drave između Ptuja i Varaždina. Odatle se vraćaju s velikim plijenom probranih ljudskih glava, mnoštvom stoke i svakovrsnih drugih stvari. Idu preko Zagorja, mimo Zagreba kroz Turopolje, preko Pokuplja uz porječje Mrežnice i Korane do Modruša. U velikoj navali turska vojska pljačka, pali i uništava ovaj cvatući grad Frankopana i grad novog sjedišta krbavsko-modruškoga biskupa. Nakon toga Turcima je bio jedini cilj s ovim prebogatim plijenom pobjeći u Bosnu. Bila bi tako i završila ova ratna godina da kretanje Turaka nije pratilo hrvatsko plemstvo, da hrvatski ban nije već u Slavoniji počeo prikupljati vojsku kojoj se na kraju pridružuju sa svojim vojnim snagama knezovi Frankopani, plemstvo i narod Like i Krbave. Ban Derenčin i Frankopani okupili su vojsku u snazi od preko 10.000 ljudi, a neki povijesni zapisi govore da ih je bilo i oko 15.000. Ta se vojska sabrala na Krbavskom polju, pod udbinskom utvrdom, da bi zapriječila Turcima povratak u Bosnu i otela im hrvatsko roblje. Turci su pak poslije Modruša krenuli preko Plaškoga, provukli se kroz plitvičke šume i preko Korenice banuli na sjeverni rub Krbavskoga polja, odlučivši se naposljetku za bojni sukob, a ne kukavički uzmak u Bosnu; vjerojatno i zato jer su turske uhode uvjerili Jakub-pašu da Hrvati jesu brojem nadmoćniji, ali da zaostaju daleko za bojnom opremom i ratnom vještinom koju je posjedovala njihova vojska.

I tako dođe do velikog bojnog sraza u jutarnjim satima 9. rujna, pred ravnih 510 godina. Slijedimo tijek događaja kako ih dalje opisuje naš povijesni vodič, biskup ninski Juraj Divnić.

"Devetoga rujna u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: 'Neka Bog bude sklon našem pothvatu!' pa turske pješake koji su bili potisnuti u sredinu zaokruži četom konjanika. Turčin pak, čije se srce nadima od divljega bijesa, bojeći se više svojega cara nego neprijatelja, podijeli se s druge strane u tri klinasta bojna reda pa prvi red svojih četa okrene na prednji dio naše vojske. A kad zvučna truba dade znak, svi u isto vrijeme iskoče iz svojih mjesta pa on odmah prodre kroz pješake i između njih zametnu najnesretniji boj. Tada se našima zbog iznenadna straha smrznu krv jer je dao da većinu naših pregaze konji i jedne i druge vojske te ih je u borbi uništio. Nije se vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego su se borili mačem izbliza. Naši vojnici kao da su sigurni u pobjedu, kako rekoh, baciše se u borbu i lako bi, kako mnogi misle, bili razbili neprijatelja većom silom, da sudbina nije drukčije odredila......" i dalje teče biskupovo propovijedanje, pisano očito pod neposrednim osobnim dojmovima s krvavog krbavskog razbojišta, na temelju pripovijedanja preživjelih očevidaca, straha i strepnje za budućnost Hrvatske.

Zašto je hrvatska vojska izgubila bitku?

Strašna je ova bitka trajala od jutarnjih do popodnevnih sati. Prosuđujući po kriterijima povijesne znanosti, možemo zanemariti "nadnaravne" znakove i predskazanja koja uz ovaj boj vežu i hrvatski i turski izvjestitelji i kroničari. Na kraju bitke prevladale su turske snage. Glavni je uzrok bio u činjenici što je turska vojska imala mnogo veći broj konjanika, koji su na otvorenom bojnom polju bili pokretljiviji od brojnijih hrvatskih pješaka. Drugi je razlog bio u tome što su Turci bili mnogo bolje naoružani, bolje uvježbani i kao iskusni ratnici prokušani već u mnogim takvim bitkama, a hrvatska je vojska bila sakupljena sa svih hrvatskih strana, slabo naoružana, više naoružana ljubavlju prema domovini i junaštvom, nego li iskustvom i ratnom lukavošću. Na kraju, bilo je očito, da je Jakub-paša bolje predvidio i osmislio tijek borbenih događanja, prihvativši bitku na otvorenom bojnom polju i postavivši dio svojih konjanika u zasjede po šumama, koji su u potrebnom trenutku lako ulijetali u bojni sukob tamo gdje je bilo najpotrebnije. Takvu pokretljivost brojnije i slabo naoružano hrvatsko pješaštvo nije imalo. Srednjovjekovna taktika viteškog boja, koju je izabrao hrvatski ban Derenčin, na Krbavskom je polju bila posve poražena. To isto će se dogoditi i Mađarima u boju na Mohačkom polju 1526. godine, ali s mnogo težim posljedicama od poraza koji je zadesio Hrvate na Krbavskom polju. Hrvatski kroničar Ivan Tomašić zabilježit će 1561. da je knez Ivan Frankopan predlagao upravo taktiku kakvu je primijenio Jakub-paša, ali da je glavni zapovjednik, ban Emerik Derenčin, odredio da se boj bije na viteški način, tj. ne skrivajući se iza kamena i drveta, nego u ravnici.

Koje su posljedice poraza na Krbavi?

Neka dalje opet pripovijeda neposredan očevidac, biskup Divnić. "U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina...."

Turska pobjeda bila je strašna i okrutna. Vojni poraz hrvatske vojske bio je zaista vrlo, vrlo težak, s golemim posljedicama. Biskup Divnić svoje izvješće papi Aleksandru VI. piše dakako pod svježim dojmom onoga što je sam vidio na Krbavskom polju, u velikoj i općoj prestravljenosti koju je ovaj poraz izazvao ne samo kod Hrvata već i susjednih europskih zemalja. U tom je boju poginulo oko10.000 ljudi, a mnogo ih je bilo zarobljeno. Tu su poginuli mnogi hrvatski plemići, svećenici i redovnici. Poginuo je knez Ivan Frankopan, a Nikola Frankopan je bio zarobljen. Poginuo je knez Karlo Krbavski i mladi vitez Juraj Vlatković.

"Tagda že pobjedžena bist čest hrstijanska.... tagda že padoše krepci vitezi i boritelji tu umriše obstrti zastupi v plčine polja, tu že smrt priješe veri radi jakože družba svetago Mauricija, takmo že knez Bernardin Frankapan iziđe od sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proći ini, i bist skrb velika na vseh živućih v stranah sih, jakaže ne bist od vremena Tatarov i Gotov i Atelja nečastivih".

Zapisao je to pop Martinac, tek koji dan po krbavskom porazu, zapisao je to usputno na rubu jedne stranice II. novljanskog brevijara, prepisujući upravo njegov tekst.

Jedna od najtežih posljedica krbavskoga poraza bio je golemi gubitak velikoga broja ljudstva, što je bio tek početak nenadoknadivoga demografskog osiromašenja cijele južne Hrvatske.

Hrvatska zbog krbavskog poraza nije pala ni propala!

Istina je, što je zapisao kroničar Tomašić, da je krbavski poraz bio početkom "rasapa Hrvatskoga Kraljevstva", ali nije istina što je izrekao mletački poslanik A. Fabregues, poslavši iz Senja pismo papi Aleksandru VI., da je "s ovom domovinom gotovo", jer nije bilo točno da je na Krbavi izginulo baš sve hrvatsko plemstvo i da u cijeloj Hrvatskoj nije bilo nikoga tko bi tu mogao dalje opstati i oprijeti se Turcima.

Hrvatska se pribrala, okupila se i u stogodišnjem ratu protiv turskih osvajača opstala je na zemljopisnoj karti Europe, makar kao "ostatci ostataka nekadašnjega slavnoga kraljevstva". Hrvatsko plemstvo sabralo se već iduće 1494. godine na Sabor u Bihaću i odatle je 10. travnja preko pape i vladara njemačkog, cara Maksimilijana, uputilo poruku i vapaj za pomoć kršćanskoj Europi:

"... ovu silu mi već sedamdeset godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bismo mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz zemlje Hrvata. Zbog toga mi ne samo dnevno, nego gotovo svakog sata u opasnosti za naše živote i dobra naša stojimo nasuprot njima, a naši očevi, braća i prijatelji u tom trajnom otporu bivaju grozno i na užasan način ubijani, hvatani i na neljudski način odvlačeni, naše žene, kćeri i djeca u ropstvo odvođeni, a njihova ženska i djevičanska čast biva gažena, te mi tako bačeni u najveće iskušenje koje je uopće moguće na tom svijetu podnositi.. Ipak mi smo zadali vjernost našoj kršćanskoj vjeri, prihvativši krštenjem da ćemo je stalno i čvrsto držati i da je nećemo predati neprijateljskoj sili...."

Europa je bila zastrašena krbavskim porazom Hrvata. Europa je obećavala pomoć i solidarnost, ali ta je pomoć stizala mnogo puta prekasno i nikada u potrebnoj mjeri. Završimo ovaj osvrt na prošlost koja je zadesila Hrvatsku na Krbavskom polju na današnji dan pred 510 godina mislima pretočenim u latinske stihove velikoga hrvatskoga humanista i pjesnika Ivana Česmičkog, (Janus Panonnius, 1434-1472.) čije ime nosi jedno od najvećih i najuglednijih današnjih mađarskih sveučilišta, u Pečuhu:

" Nema (nikog) pod kapom nebeskom,
tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari.
Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći....
Što Francuska spava ili Španjolska, ništa mi nije čudno:
Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska.
Niti pomisliti smijem da će mi nešto pomoći Englezi,
koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja ocean.
I sama Njemačka, zar je imalo pritekla u pomoć,
iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim....
Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari,
Engleska propada od pobune velikaša.
A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati,
Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. (...)
Bilo da nam stigne velika pomoć il' sitnica neka,
Mi ćemo ipak svomu domu i vjeri ostati vjerni."

Povijest se, čini se, na mnogo načina ponavlja u mnogim sličnostima i poukama. Pametni uče i postaju mudriji. Hrvati su tada osjetili da im opstanka nema ako sami ne organiziraju svoju obranu. Upravo u vrijeme Krbavske bitke razvija se misao o hrvatskoj državi, a potvrda tome su i pojava hrvatskog grba i zastave. Na saboru u Cetinu 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo nastupa s punom odgovornošću za budućnost Hrvatskog Kraljevstva. Mnoga stradanja postala su početak novih nadanja. Ta pouka je uvijek aktualna. I danas!

(Izlaganje za vrijeme obilježavanja 510. obljetnice Krbavske bitke 9. rujna 2003. na Krbavskom polju)