Istina rađa novog čovjeka i humanije društvo

Kreirano: Subota, 11 Svibanj 2013
Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića na euharistijskom slavlju u Bleiburgu, 11. svibnja 2013.

 

Liturgijska čitanja: Jr 20, 10-13; Iv 3, 14-21

1. „Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova" (Iv 3, 20), svjedoči nam sv. Ivan Evanđelist. 
Draga braćo i sestre, na poljima smo skrivenih zločina Bleiburške tragedije koju je nakon završetka rata počinila komunistička ideologija, jedna od tri bezbožne ideologije XX. stoljeća. Masovni zločini desetljećima pokriveni zemljom, prikriveni dubokom tamom i zataškani ideološkom šutnjom, u crno su zavili tolike obitelji, a višestruko pogodili i osiromašili osobito hrvatski narod zbog čega još uvijek osjećamo demografske i ideološke posljedice. I nakon potpisivanja europskog mira ovdje je mir poremećen, povjerenje izigrano, nada ugašena, budućnost ugrožena. Na okrutan način, bez suda, desetci tisuća su pogubljeni, među kojima je mnoštvo nevinih žrtava. Tolike tamne jame, duboki jarci, betonskim zidovima skrivena rudna okna, taje okrutna zlodjela koja su izvršile određene partizanske jedinice. Kraj rata, umjesto da bude početak novosti života, bio je tisućama kraj života. Toliki očevi, majke, žene i zaručnice čekali su svoje drage, danonoćno Bogu se molili i nadali dugo očekivanu zagrljaju radosti i slavlja života. No, umjesto radosti života – tuga i bol, umjesto slavlja – crnina i žalost, umjesto doma i zagrljaja – metak i jama. Sve je već onda govorio tihi šapat: „Nestao na Bleiburgu!" I šutnja je bila govor. 

2. Bleiburg je mjesto i simbol stradanja, najveće tragedije u povijesti hrvatskoga naroda, mjesto dubokih osjećaja i tužnih sjećanja, mjesto tišine i otvorenih pitanja, prostor poštovanja, a još više molitve. Molitva i pijetet za žrtve Bleiburške tragedije istodobno nas podsjeća i stavlja u vjernički i ljudski odnos sa svim žrtvama rata i dugog Križnog puta, nastradalih od ljudske zloće u raznim ideološkim uniformama, od Bleiburga preko Jasenovca do Vukovara i Škabrnje. Zato je dostojno da je danas ovdje dostojanstveno prisutna u duhu i molitvi cijela Hrvatska. Svi oni koji osjećaju sa svojim narodom, ne bježe od njegove prošlosti, zauzeti za pomirenje u ljubavi prema svojoj Domovini. 
Pozdravljam vas, dragi hodočasnici, iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije, Europe, i sve vas u domovini i inozemstvu koji nas pratite posredstvom Hrvatske televizije i Hrvatskog katoličkog radija. Osobit pozdrav lokalnoj i pokrajinskoj vlasti Austrije. Pozdrav županijama i gradovima pokroviteljima ovogodišnje komemoracije, Počasnom vodu, čuvaru tradicije na spomen bleiburških žrtava, Uredu i Ravnatelju za inozemnu pastvu, braći svećenicima i redovnicama iz domovine i inozemstva. Isto tako srdačno pozdravljam izaslanika Skupštine BiH, braću muslimane predvođene gospodinom imamom kao i sve građane drugih vjeroispovijesti i svjetonazora. 

3. Istina oslobađa, a tama zarobljava. Istina nam pomaže rasti u ljudskosti, miru, pomirenju, praštanju i čišćenju memorije. Jer istina uvijek pobjeđuje, tama ne koristi. Svjetlo istine o Bleiburškoj tragediji potrebno je radi poštovanja i prema žrtvama i radi nas samih. Istina rađa novog čovjeka i humanije društvo. 
Čovjek zlodjela ostaje u tami, a tko čini istinu ne boji se svjetlosti. Ivanovo evanđelje nam donosi dio razgovora Nikodema koji u svojoj noći dolazi k Isusu. U tami noći Nikodem traži svjetlo. Traži istinu. Braćo i sestre, tko je zapravo Nikodem? Nikodem je član Sinedrija – sabora, najvišeg zakonodavnog tijela Izraela. Nikodem je intelektualac, član „akademije znanosti", učitelj u Izraelu i čovjek medija. Vjerojatno je bio i u kojem povjerenstvu i nadzornom odboru najvažnijih društveno-političkih ustanova Izraela. Imao je svoju stranku, ali imao je i svoju savjest. Mučila su ga tolika osobna i društvena pitanja. Budući da mu je stalo do istine i pravde pred Bogom i ljudima, traži svjetlo, jer zna da samo istina oslobađa. U njegovoj iskrenoj otvorenosti susreće Onoga koji reče: „Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života" (Iv 8, 12). Susreće Svjetlo od Svjetla, koga Bog posla na svijet da ne hodimo u tami, nego da imamo život, Svjetlo koje ne sudi već spašava. Nikodem je zapravo svatko od nas, osobno i zajedno, svi mi na Bleiburškoj komemoraciji i u Domovini.

4. Iskreni pijetet i dostojanstveno poštovanje žrtvama Bleiburške tragedije kao i žrtvama ostalih stratišta na svim stranama rata i poraća, želi biti poziv da nadiđemo svaku ideološku zatvorenost, iziđemo iz tame i otvorimo se svjetlu istine. U suprotnom će nam ideološki virusi, igrajući uvijek opasne i porazne produžetke, zaraziti i našu budućnost. Bleiburg nije prošlost, jer dok god ima svjedoka, nije to prošlost. Blizu je, jer je ove zločine počinio čovjek svome bližnjemu. Danas sve istražujemo i proučavamo, povijest Ilira, Grka, Rimljana, … a zar ćemo svoju povijest ostaviti u tami? Ako ne iziđemo iz ideološke tame, ostarjet ćemo u tuđinskoj zemlji, daleko od zemlje obećanja – Domovine humanijeg društva. Zar nije naša tranzicija trebala biti prije svega prijelaz-izlaz iz okvira ideološke tame zatvorenosti na svjetlo istine, na put pomirenja i praštanja?
Na otoku Jakljanu ove godine otkopana je masovna grobnica u koju su bez suđenja poslije II. svjetskog rata bili bačeni njemački i hrvatski mornari. Njih 214, većinom Nijemci, dostojanstveno su pokopani na domobranskom groblju u Dubrovniku. Tom prigodom njemački vojni ataše u Republici Hrvatskoj (Rauber) je spomenuo da je u Hrvatskoj pokopano više od 20.000 njemačkih vojnika, a pretpostavlja se da ih još 10.000 čeka da budu pronađeni i dostojanstveno pokopani. Radi se o njemačkim vojnicima. Navodim njegove riječi: „Za nas je pitanje humanosti da možemo naći sve naše vojnike koje smo izgubili tijekom II. svjetskog rata. To još uvijek traje i svaki put nam je važno kad pronađemo nekoga od naših vojnika". – Za nas je to pitanje humanosti. To još uvijek traje. Ne znam je li kod nas to započelo. Može biti da nedostaju sredstva ali čini se da zapravo nedostaje političke volje. I u nedostatku sredstava Nikodem bi podržao, štoviše, stavio se na čelo Ureda za istraživanje žrtava rata i poraća. Želimo li doista izaći iz tame na svjetlo istine? Ime Nikodem znači: „Narod pobjeđuje" (nike = pobjeda, demos = narod), a ne ideologija. Zato ni danas ne smijemo zaboravljati riječi oca hrvatskoga povijesnog romana Augusta Šenoe: „Vjekovit jedan tek je temelj vladi: Na puka srcu kad si slavu gradi" (Propast Venecije).

5. Tragedija Bleiburga nam svjedoči o vlasti zla i tame. Koliko je bilo i kakvih sve ima tragedija, zločina, nepoznatih sudbina i ispovijesti koje ostadoše nijeme u tami zla? Zar je povijest u rukama tame zla, u kojoj je čovjek gospodar života i smrti svoga bližnjega? Braćo i sestre, zlo i tama kao i suradnici zla imaju svoju ulogu, ali nemaju posljednju riječ! I prorok Jeremija u svojoj ispovijesti prognanog pravednika, u kojoj mnogi prepoznaše svoj slučaj nepravedne osude i pogubljenja, poručuje nam: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Tebi, Gospodine, povjerih svoju parnicu" (Jr 20, 11). U svojoj optužbi bez obrane i osudi bez suda, žrtve Bleiburga imale su samo Jeremijinog odvjetnika i Nikodemovo svjetlo: nevinog Jaganjca Božjega čija je ipak zadnja! Doista, On je naš Odvjetnik u parnici. On je naš Spasitelj, koji se stavlja na stranu pravednika i svojom patnjom poistovjećuje sa svim žrtvama ljudske povijesti. Nevino osuđeni, raspeti i uskrsli Krist, temelj je života istine i pravde. Njegova pobjeda nad zlom nije osveta, već spasenje. Kad pravednik njemu povjeri svoju parnicu, ne brani ga riječima, nego činom solidarnosti i potpunog predanja, do kraja zalažući svoj život za čovjekovo spasenje. Jer, „Bog nije poslao Sina da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3, 17). u svojim zločinima osuđuje čovjek sam sebe. Nevino osuđeni, raspeti i u grob položeni Isus Krist najveći je odvjetnik i branitelj nevinih žrtava. Svojom mukom, smrću i grobom sišao je u sve jame, jarke, rudnike, mutne Drave i Save, i prihvatio sve smrtne patnje nevinih žrtava i tamne strane povijesti, a osobito XX. vijeka. Kristov križ i uskrsnuće trajna su memorija i sigurnost naša pobjede svjetla nad tamom, istine nad laži, života nad smrću. 

6. Bez obzira na politiku i društvene stavove, Kristovi su vjernici određeni memorijom Isusa Krista, Boga milosrđa, praštanja, ljubavi i pomirenja. Priznati grijeh i oprostiti najdublji je čin vjere. Doista je teško oprostiti, naročito danas u vremenu individualizma, relativizma, ali drugog nam puta nema. „Braćo, ne bojte se grijeha. Bojte ga se učiniti! Ali već učinjena, ne plašite se priznati ga", poručuje starac Zosim kod Dostojevskog. Zlo, jer je zlo, nema samo pravnu razinu, nego i moralnu dimenziju: zlo i grijeh uvijek su protiv nekoga. Zato ne postoji samo ljudsko privremeno sudište, već i ono vječno, božansko, čija je posljednja. Samo Božja, konačna istina oslobađa nas od tame i od zla. S njom nam je uskladiti naše ponašanje, spoznaje i odnose. 
Možda će toliko toga od ljudske zloće, pa čak i Bleiburške tragedije ostati zaštićeno lažima i prikriveno tamom, ali zbog svjetla istine, križa i uskrsnuća Kristova, tama i laž nisu više sigurne. Kad god se tama suprotstavi svjetlu, gubi. Po sebi, križ je gusta, najgušća tama, tragedija. Ali po svom uskrsnuću snagom ljubavi Krist otvara sve grobove i rasvjetljava svaku tamu. Raspeti i Uskrsli je najsnažniji Božji „sonder" koji osvjetljava i najdublje jame, pronalazi najzaštićenije logore i otkriva zatrpane jarke. Zato, u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća, možemo na polju Bleiburške tragedije reći i moliti: „Svjetlost vječna svjetlila njima". Radosna vijest spasenja Krista raspetoga i uskrsloga središte je današnje komemoracije, daleko važnija od svih znanstvenih spoznaja i naših povijesnih istina. 

7. „Tebi, Gospodine, povjeravam svoju parnicu" bila je molitva Jeremije i žrtava Bleiburške tragedije. Predani u ruke bezbožne komunističke ideologije, jedina njihova snaga i zaštita bila je predanje i povjerenje u Boga, Gospodara života i povijesti. U časovima vlasti tame predanjem ovom Svjetlu u kome nema nikakve tame, Božjoj Istini u kojoj nema prijevare, povjerili su sebe i svoje živote. Možemo samo zamisliti njihove molitve pred zloćom i okrutnošću zločinaca… Njihove molitve i zadnje geste prepoznajemo u iskustvu mlade Židovke Etty Hillesum koja je nastradala 1943. u Auschwitzu. Čitamo u njezinom dnevniku: „Vjerujem da mogu podnijeti i prihvatiti sve nevolje života i ovog vremena. I kad opasnost postane bezizlazna da ne znam kako do slobode, uvijek mi ostaju ruke sklopljene, u molitvi klečeći na koljenima". Uzdignutih ruku, klečeći na blatnjavoj zemlji Bleiburških polja, u susretu s nasilnom smrću, šaptali su svoje molitve, one iste koje su danonoćno izgovarali i njihovi mili, nadajući se radosnom zagrljaju. U ovoj šutnji, šumu lišća uz zujanje pčela i tihom proljetnom cvatu livada, kao da još uvijek čujemo u tami noći njihove molitve upućene Svjetlu života i vjernom Odvjetniku, molitve skrušenosti i predanja u ruke Očeve koje grle i spašavaju. 

8. Bože, svjetlosti i živote naš, danas te molimo ne samo za žrtve, nego i za njihove ubojice koje je ideologija zavela i učinila suradnicima tame i zla. I oni su tvoja slika, a naša braća. Preporučujemo ih tvome milosrđu.
Bože, svjetlo i istino, živote naš, ako pogubljene mile i drage njihovi doma nisu mogli dočekati, zagrliti i poljubiti, Ti koji imaš posljednju riječ o životu i povijesti, primi ih u svoj očinski dom i vječni nebeski zagrljaj radosti punine života. Neka žrtva bleiburških mučenika bude zalog za izgradnju u Istini slobodne i neovisne nam domovine Hrvatske. Pokoj vječni daruj im, Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila njima! Počivali u miru! Amen.

Hitovi: 4548