Međunarodni sud u Haagu – 20 godina poslije

Kreirano: Petak, 30 Studeni 2012

Sisak, (IKA) - Drugo predavanje u ciklusu "Hrvatski martirologij", o Domovinskom ratu, održala je u srijedu 28. studenoga u velikoj dvorani pastoralnog centra katedralne župe u Sisku novinarka i publicistkinja Višnja Starešina. Ona je u predavanju na temu "Međunarodni sud u Haagu – 20 godina poslije" donijela presjek odnosa Republike Hrvatske i suda u Haagu kroz nekoliko razdoblja i donesenih presuda bitnih za Hrvatsku i Hrvate. 

Započevši aktualnim događajima, Starešina je istaknula kako je nedavna čista oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, odnosno presuda u kojoj stoji da ni u jednom elementu Oluja nije zajednički zločinački poduhvat izrazito velika stvar i u ovom trenutku teško je percipirati sve elemente koje ona donosi za budućnost. Ona bi trebala staviti "točku na i" na pokušaj da se izjednači žrtva i agresor, a najvažnije je to da je na neki način skinula s Hrvata "luđačku košulju" i potaknula samopoštovanje koje je do sada bilo sputano kolektivnim osjećajem krivnje. Sudac Meron, svojom hrabrošću, jednom je presudom zapravo srušio petnaestogodišnji rad cijele institucije. Međutim, da se dogodila osuda, što su neki krugovi u Hrvatskoj i očekivali, to bi ovakvoj Hrvatskoj kakva je danas predstavljalo ozbiljan problem koji bi zemlju vukao prema regiji, a sjena udruženog zločinačkog pothvata nosila bi stalno pozivanje na genocidnost, zahtjeve za odštetu i za političkim autonomijama. U trenutku osnivanja sud je bio svojevrsni alibi međunarodne zajednice koja nije imala političke volje zaustaviti srpska vojna osvajanja i zločine. Istina je i da su zahvaljujući tome sudu osuđeni neki ljudi odgovorni za ozbiljne ratne zločine, ali je također taj sud prečesto pokazivao koliko je njegovo tužiteljstvo podložno politici moćnih država i različitim obavještajnim utjecajima. Kriteriji i kvaliteta suđenja bili su vrlo neujednačeni. 
Sam odnos Republike Hrvatske i suda u Haagu Starešina je donijela u tri razdoblja. Prvo razdoblje odnosi se na razdoblje između 1992. i 2000. godine, a karakterizira ga nedoraslost i neshvaćanje funkcioniranja suda. Prve optužnice šokirale su tadašnju vlast, koja nije ni pokušala naći saveznike, što su drugi radili, nego se išlo u javno oponiranje do trenutka pritiska velikih sila kada se odlazilo u drugu krajnost bezuvjetnog popuštanja. Očit je bio nedostatak državne strategije i taktike ophođenja sa sudom. Drugo razdoblje je kraj devedesetih kada se u Hrvatskoj javljaju dvije politike prema sudu. Jedna je ona koja brani hrvatske interese, a druga koja je koristila sud kao instrument kako bi se izjednačila krivnje za rat i istodobno maknula s vlasti generacija stasala u vremena rata u svrhu promjena političkih elita na vlasti. Treće razdoblje je ono od 2000. do 2011. godine kada se sud servisira i iznad njegovih zahtjeva, a mimo propisa Republike Hrvatske. Dolazi do ulaženja u arhive i „dilanja" tajnim dokumentima. Još više jača i korištenje tadašnje tužiteljice za unutarnju političku promjenu ljudi iz devedesetih s onima koji potječu još iz bivšeg komunističkog režima. Tužiteljstvo se tada nameće kao politički supervizor na ulasku Hrvatske u NATO i EU i događaju se nedopustivi progoni generala. Presuda Gotovini i Markaču, te iznesene drastične kazne sve je zatekla i tek nakon nje pojačana je obrana te se konačno uključila i sama država u angažman da se poštuje minimum prava i pravni standard. Ali to se nažalost dogodilo 2011. a ne 1992. godine, ističe Starešina. 
Osvrćući se na djelovanje drugih strana spram Haaga, rekla je kako Beograd do 2000. godine uopće nije priznavao sud. Nakon toga mudrim potezima pravi se da surađuje, trgovinom i nagodbama uspio je zaštititi svoj vrh, a Miloševića je dao tek kada je izgubio izbore i postao teret Srbiji. 
Predavanje je zaključila upozorenjem da je iznimno važno nastaviti s demontažom dosad montiranih optužbi i optužnica jer proces "šestorki" još nije gotov, nalazi se na još "labavijim nogama" nego optužba o Oluji i jer u ovoj poziciji Hrvatima u BiH prijeti trajni progon s tih prostora. U toj demontaži važno je upoznati domaću i svjetsku javnost na koji su se način konstruirale presude u Haagu kako bi je se senzibiliziralo za drugačija rješenja. Također, iznimno je bitno inzistirati na tužbi za genocid i ne dati se zavarati pričama kako postoje dvije tužbe. Srpska protutužba nije nikada prihvaćena, dok Hrvatska tužba je. Čak ako se ta presuda i ne dobije bitno je utvrditi činjenice i odgovornost Srbije, a koje su pred haškim sudom ostale neutvrđene. 

Hitovi: 4977