OTETI ZABORAVU MUČENIČKA SVJEDOČANSTVA VJERE

Objavljeno: Utorak, 05 Travanj 2016

Prorok našega vremena, veliki papa Ivan Pavao II. svijetli je lik ne samo za Crkvu nego i za cijeli svijet. Trudio se da Crkva odgovori na potrebe vremena na Kristov način. Njegovo djelovanje širilo se i izvan granice Crkve. On je u svojoj brizi imao cijeli svijet i svakog čovjeka, svima je želio dobro i za sve se do kraja žrtvovao. Posebno je promišljao sudbinu svijeta i čovječanstva na pragu trećega tisućljeća. Teško ga je tištila činjenica da se preko praga novoga tisućljeća prenosi u novo vrijeme ne samo razorno oružje nego također mržnja i neprijateljstvo. Oni koji su ga poznavali izbliza govore da je u nekim trenutcima izgledao vrlo potišteno. Iz te svoje potištenosti pronašao je izlaz u mučenicima kao blagu naše prošlosti i garanciji bolje budućnosti. Pozvao je sve narode da popišu svoje mučenike, odnosno da ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo. To je blago koje treba prenijeti preko praga novoga tisućljeća. Svaki narod treba sastaviti svoj martirologij.

 

Nama je o tome govorio već 1998. godine kada je u Mariji Bistrici proglasio blaženim našega mučenika kardinala Alojzija Stepinca. Iako je i sâm Papa ostao na staroj definiciji mučeništva, tj. da je ono stradanje zbog vjere i za vjeru, govorio je o mučeništvu i u širemu značenju, tj. o onome koje je podneseno za pravdu, za bratsku ljubav, za istinu i druge ljudske vrline i koje na svoj način svjedoče o čovjekoljublju. Papa Ivan Pavao II. jednom je prigodom rekao: »Naše je stoljeće ispisalo veliki martirologij. Ja sam tijekom dvadeset godina moga pontifikata podigao na čast oltara brojne grupe mučenika: japanske, francuske, vijetnamske, španjolske, meksičke. A koliki su bili tijekom Drugog svjetskog rata i pod totalitarnim komunističkim režimom! Trpjeli su i dali svoje živote u Hitlerovim logorima istrebljenja, ili pak u sovjetskim… Sada je došao trenutak da se prisjetimo svih tih žrtava i da im odamo dužnu počast. To su ‘mučenici’ često gotovo nepoznati, poput ‘neznanog vojnika’, za veliku stvar Božju – napisao sam u Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća (br. 37)«. Potom je nadodao:
»Smatram posebnom dužnošću naše generacije u Crkvi da skupimo sva ta svjedo- čanstva koja govore o onima koji su dali svoj život za Krista. Naše stoljeće ima svoj zasebni martirologij koji još u potpunosti nije napisan. Treba istraživati taj martirologij, treba ga provjeriti, treba ga napisati, kao što je Crkva prvih stoljeća ispisala svoj martirologij. Ono svjedočanstvo mučenika prvih stoljeća danas je naša snaga… Dok ulazimo u treće tisućljeće moramo ispuniti svoju dužnost prema onima koji su dali veliko svjedočanstvo za Krista u našem stoljeću«. U spomenutoj pobudnici Nadolaskom trećeg tisućljeća isti papa piše: »Crkva prvih stoljeća, iako se susretala sa znatnim organizacijskim poteškoćama, nastojala je ubilježiti svjedočanstvo mučenika u posebne martirologije […] U našem stoljeću ponovno imamo mučenike, često nepoznate, gotovo ‘nepoznate borce’ velike stvari Božje. Koliko je moguće, ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva[…] Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo[…].«

Ivan Pavao II. je vrlo dobro znao i na srcu imao upravo mučenike krvavih revolucija, najprije francuske, pa vijetnamske, španjolske, meksičke, oktobarske i potom svih boljševičkih, to jest komunističkih revolucija diljem svijeta. I dok se u laičkom političkom okruženju traže krivci i zločinci ili se veličaju zlikovci i vlastodršci koji su zločine počinili, odnosno naredili i prouzročili, Papa je svjesno htio pokazati jednu drugu stranu medalje, zaboravljenu i prešućenu istinu o pravim vjerskim mučenicima koji su bili žrtve revolucija i totalitarnih režima. To je posve razvidno iz broja proglašenih svetaca i blaženika tijekom njegova 27-godišnjeg pontifikata. U razdoblju od 1978. do 2004. proglasio je 1345 blaženika, od kojih su čak 1032 mučenici 4, a kanonizirao 482 sveca od kojih je 401 mučenik5. To je učinio i u Hrvatskoj 1998. kada je blaženikom proglasio kardinala Alojzija Stepinca6. Zacijelo, »to je velik broj, mnogima razlogom
"kritike olakog proglašenja. No upravo su nemili događaji XX. stoljeća učinili da se kanoniziraju i beatificiraju tako brojni mučenici u ratovima i revolucijama. Tu spada Armenija (1920.-1936.), Meksiko (1915.-1937.), Španjolska u vrijeme republikanske vlade ili građanskoga rata (1936.-1938.), pa progoni u vrijeme Hitlera i Staljina i svih drugih diktatora u komunističkim režimima. Neznana je i nebrojena vojska mučenika u tim režimima ljudskih i vjerskih istrebljenja. Naše je stoljeće napisalo golemu knjigu martirologija (knjigu s imenima blaženih i svetih mučenika). Taj martirologij još nije upotpunjen«. U Godini velikog jubileja, 7. svibnja 2000., u rimskom je Koloseumu održano spomen-sjećanje na sve mučenike. Valja napomenuti da i papa Benedikt XVI., u pogledu proglašenja svetih i blaženih, napose onih stradalih u novovjekim revolucijama, nastavlja tragom Ivana Pavla II. te na taj način razobličuje već uhodane jednostrane ideološke prikaze i vrjednovanja povijesti novoga doba. (...)
Jedan od konkretnih hrvatskih odgovora na Papin poziv jest izgradnja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Mnogo teži zadatak jest kako sastaviti današnji hrvatski martirologij. Tu je potrebno prethodno mnogo toga pripremiti i istražiti jer je o našim stradalnicima mnogo toga krivo rečeno ili se o njima nije smjelo ni govoriti ni pisati. Zato je pri HBK osnovana Komisija za hrvatski martirologij koja djeluje nešto više od godinu dana. To je crkvena ustanova. Pripada tijelima koja su zajednička objema konferencijama: Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine. Komisija ima zadatak istraživati i objavljivati tragove mučeništva u našoj povijesti. Iako se ne možemo pohvaliti da smo pod vidom mučeništva iz vjere dobro istražili našu dalju povijest, ipak smatramo da je sada prioritetno istražiti mučeničke žrtve novije povijesti, ponajviše iz vremena komunističke vladavine, jer su one brojne a izvori i literatura o njima raspršeni i oskudni. Ovdje, dakle, ne ćemo obrađivati sve uzročnike stradanja. Ograničujemo se na žrtve komunističke vlasti, iako bismo za ovo razdoblje mogli uzeti i neke druge uzročnike: četnike, fašiste, strane okupatore i sl. Žrtve komunističke vlasti najslabije su istražene zbog dugogodišnje komunističke vlasti i zbog karaktera te vlasti.

Dakako da u istraživanju žrtava komunističke vladavine naša Komisija treba tijesno surađivati s povjesničarima. Bez poznavanja povijesne istine nije mogu- će spoznati ni kvantitetu ni kvalitetu podnesenih žrtava. Nije, naime, isto ako je žrtva zadojena mržnjom ili opraštanjem. Samo ovi drugi mogu imati mučeničke kvalitete (osobine). Bez suočenja s povijesnom istinom, Komisija ne može odgovoriti na svoj zadatak. Zato su u Komisiji povjesničari.

Mons. Mile Bogović ("Uvod u rad Komisije za hrvatski martirologij i u Znanstveni skup", Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine, ur. M. Bogović, Zagreb, 2013., 32-33.)

Hitovi: 2125