70. obljetnica smrti dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića

Kreirano: Subota, 16 Svibanj 2015

Dubrovnik, (IKA) - Uz 70. obljetnicu mučeničke smrti blagopokojnog dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića misu zadušnicu u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike u petak 15. svibnja predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić.

Koncelebrirali su, uz ostale svećenike, generalni vikar mons. dr. Petar Palić i mons. Ivan Šimić, povjerenik Dubrovačke biskupije za hrvatski martirologij, a liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi.

Uz molitvu za blagopokojnog biskupa, molilo se za sve žrtve II. svjetskog rata i poraća, odnosno za žrtve fašizma, nacizma i komunizma te za pomirenje unutar hrvatskog naroda, kao i pomirenje među narodima na tim prostorima.

Podsjetivši kratko na životni put i završetak života biskupa Carevića, biskup Uzinić pročitao je svjedočanstvo jednog svećenika iz godine 1952. o biskupu, iz kojeg se može iščitati kakav je bio sustav koji je ga je odveo u smrt. U tom pismu se svjedoči kako se biskup Carević, boraveći godine 1943. kao umirovljenik u selu Vižovlje, dnevno penjao do Marijine kapele na Strmcu gdje je za vjernike služio misu i propovijedao narodu koji je živio daleko od crkve i tako im činio veliku uslugu. "I pred ustašama, a posebno pred njemačkim časnicima, zauzimao se vrlo mnogo za pohvatane partizane. Svojim zauzimanjem spasio je desecima glavu." Za nagradu su ga odveli u proljeće 1945. na komandu mjesta u Zagrebačkoj gori blizu Bistre, ubili ga i u šumi zakopali.

Čovjeka koji im je pomagao, za njih se zauzimao i mnogima spasio život, oduzeli su život na svirep način, kazao je dubrovački biskup te istaknuo: "Zato smatram da je uspomena na njega pravi trenutak da se možemo moliti ne samo za njega, nego za sve žrtve koje su učinili sustavi fašizma i nacizma, a od kojih je on spašavao ljude. Ali isto tako da u svoje molitve itekako možemo uključiti sve one poslijeratne žrtve, žrtve komunističkog sustava, a on je jedna od njih." Povezano s našim vremenom u kojem još nikako ne uspijevamo zaključiti II. svjetski rat i poraće, a što je osobito vidljivo ovih dana i mjeseci, "spomen na biskupa Carevića je i pravi trenutak molitve za pomirenje našeg naroda kao i naroda na ovim prostorima", poručio je biskup.

Uz dnevna čitanja biskup je kao poruku naveo svoju dnevnu misao na društvenim mrežama: "Sjećajući se tragedija prošlosti, a uočavajući i danas podijele koje su ih uzrokovale, molimo Gospodina da i našu žalost pretvori u radost," dodavši da za to danas želi moliti. Biskup je također naveo neke misli iz Pisma hrvatskih biskupa o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, koje je bilo objavljeno prije 20 godina, točnije u svibnju 1995. godine. To je jedan od temeljnih dokumenata na kojem se može ponovno izgrađivati odnose i riješiti zaostale situacije iz povijesti, a rijetko ga se spominje. U Pismu biskupi, uz ostalo, ističu: "Prestanak oružanih sukoba, bombardiranja, rušenja i umiranja, na frontama i u pozadini, doživjeli su narodi Europe kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode. Na isti je način to očekivao i hrvatski narod. To više što su se Hrvati u velikome broju borili na strani Saveznika. No, mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnoga pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen toga stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz 'Križni put'. Još više, taj je svibanj, za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija, dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više slava Kristove Crkve."

"Poslijeratne su žrtve, međutim, samo nastavak stradanja koja su, posebno u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, obilježila ove prostore od travnja 1941. do svibnja 1945. godine, kada je ovdje bjesnio II. svjetski rat. Hrvatski se narod u težnji za slobodom našao pod udarom snaga koje su mu to poricale i okrutno ga uništavale provodeći velikosrpski politički program. Stradanje hrvatskoga stanovništva, uništavanje čitavih naselja, mučenje i ubijanje civilnoga, nenaoružana naroda, obilježilo je te ratne godine zločinima i okrutnošću velikih razmjera. S druge su strane postupci režima u Hrvatskoj, osnovani na ideologiji rasne i nacionalne isključivosti, provodili osvetu i prouzročili žrtve koje se ne mogu opravdati obranom, već se moraju nazvati zločinima. Tako su oružani sukobi i zločini ostavili velik broj žrtava i strašna razaranja. Broj poginulih i ubijenih svih strana zahvaćenih ratom, penje se na više stotina tisuća, kako iznose trijezni i objektivni proučavatelji toga našega tragičnoga razdoblja, premda priznaju da njihovo proučavanje još nije dovršeno. Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom, otvara mogućnost odati dužnu počast svim žrtvama."

"No, uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime, pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinitelja zločina. No, još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu čine zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenoga naroda, stranoga (u Drugom svjetskom ratu posebno njemačkoga i talijanskoga) i domaćega, posebno srpskoga i hrvatskoga, čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama, i o krvnicima. Povećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini, pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest."

Biskupi su tada pozvali na kajanje i pomirenje: "Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?"

"Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: 'Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.' U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo, koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo, kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No, sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio II. svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće su i poticaj današnjemu naraštaju."

"Crkva Božja koja je u Hrvatskoj, čini pokoru i poziva na pokoru zbog svojih sinova koji nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja. Tako se odnosimo i prema počiniteljima zločina nad žrtvama koje spominjemo, a ponikli su iz katoličke sredine."

"Željeli bismo se susresti i s drugim kršćanima koji će se na isti način odnositi prema krvnicima iz svoje sredine. Željeli bismo posebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine!"

"Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav." Na kraju je biskup Uzinić pozvao na nadilaženje podjela iz prošlosti kako se one ne bi događale u budućnosti.

Mons. dr. Josip Marija Carević, rođen 1883. u Metkoviću, bio je dubrovački biskup u razdoblju od 1929. do 1940. godine. Bio je prepoznat kao "dobri pastir i otac siromaha", a dao je podići i križ na Srđu. Mučen je i ubijen 1945. godine u Velikom Trgovišću, te je jedini hrvatski biskup koji je otvoreno smaknut odmah po dolasku partizana na vlast. Za grob mu se ni danas ne zna.

Hitovi: 4236