Završna predavanja znanstvenog skupa "Nadbiskupu Stepincu i Srbima u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća"

Kreirano: Četvrtak, 26 Studeni 2015

Zagreb, (IKA) – U posljednjem bloku znanstvenog skupa o "Nadbiskupu Stepincu i Srbima u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" predavanje "Nadbiskup Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacije" održao je dr. Robin Harris iz Centra za obnovu kulture.

Na početku se osvrnuo na položaj katolika u prvoj Jugoslaviji, temeljem čega su odnosi između Katoličke Crkve i Vlade te države bili napeti. To se nezadovoljstvo povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije konkordata sa Svetom Stolicom 1937. Stepinac osobno nije bio oduševljen konkordatom, premda ga je podupirao, jer je predstavljao vatikansku politiku. 
Međutim iz okolnosti povlačenja prijedloga, a poslije snažne kampanje Srpske pravoslavne Crkve, Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno, ustvrdio je predavač. Nadalje je spomenuo kako je u nekoliko područja tadašnje Jugoslavije vladalo rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve, a preklapalo se s pitanjem nacionalnog ili narodnog identiteta.
Nacionalisti su kao npr. ustaše vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, premda drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi. Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao što je potvrdilo i kanonsko pravo i vodstvo iz Rima, da je "duše moguće dobiti samo vjerovanjem, ne silom", i da se "svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje".
Dr. Harris je u predavanju istaknuo da "NDH nikada nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom". U tom je vidu podsjetio kako su vlasti kao uzore građanstva nove države promatrali muslimanske, a ne katoličke Hrvate.
Osvrćući se na politiku NDH protiv pravoslavnih, upozorio je da nju nije odobravao ni Rim ni biskupi. Stepinac je mnogo puta osobno intervenirao i spasio nekoliko tisuća srpske djece. Usprkos tomu, montirani se proces protiv Stepinca koncentrirao na njegovu navodnu ulogu u "prisilnom prekrštavanju" i progonu srpskih žitelja. Tomu u prilog govori i da srpski svjedoci na strani obrane nisu bili prihvaćeni. Motiv Komunističke partije i režima u procesu bio je osnažiti protukatoličke osjećaje srpskog stanovništva Jugoslavije, zaključio je Harris. Osvrnuo se i na optužbu da Stepinac nije prosvjedovao protiv progona Židova. No, Harris je ustvrdio kako Stepinac nije bio šutljiv, a njegovi protesti protiv rasističkih proganjanja su bili hrabri i javni. Bezbrojne intervencije za Židove bile su dobro poznate, a bio je predmet mržnje nacista kao ljubitelj Židova. No, novije se optužbe koncentriraju na stil njegovih prosvjeda, ili na prioritet koji je davao Židovima kršćanske vjere, upozorio je predavač. Suđenje Stepincu bilo je način potvrđivanja moći Komunističke partije u zemlji gdje se većina ljudi još uvijek izjašnjavala kršćanima i nije imala duboke ideološke simpatije prema komunizmu. Premda je većina drugih optužaba protiv Stepinca javno odbačena, klevete se o njegovoj ulozi prema Srbima još uvijek nastavljaju sa štetnim posljedicama, rekao je Harris. Briga Stepinca je uvijek bila spašavanje života, a svaka druga stvar je bila manje važna. Stepinac je postigao uspjehe zato što je razumio što je jedini temelj njegova autoriteta: njegov položaj biskupa, vjerskog vođe, a ne političkog igrača, zaključio je Harris.

"Nadbiskup Stepinac: suradnja sa Srbima u spašavanju Srba" bio je naslov predavanja postulatora kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca prof. dr. Jurja Batelje. Uvodno je dao osvrt na neke predavače koji su izrazili žaljenje radi dokumenata koji nisu na raspolaganju. I u ovoj je prigodi naglasio kako je Postulatura prikupila oko 40.000 stranica dokumenata na kojima je građena Stepinčeva kauza. No, podsjetio je kako je dokumentacija zatvorena do same kanonizacije. 
Uz temu predavanja istaknuo je da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za vrijeme Drugoga svjetskog rata spasio na tisuće srpske djece, Srba zatočenih u logorima i zatvorima te povratnika s rada u Njemačkoj. Njegov tadašnji karitativni rad obuhvaćao je i oslobađanje iz zatvora zatočenih vladika te čuvanje sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve i njezine imovine.
O tome svjedoče brojni dokumenti koji potječu od samoga nadbiskupa ili od onih koji su zajedno s njime radili na spašavanju Srba. Među njima osobito mjesto zauzima Srbin dr. Marko Vidaković, hrvatski arhitekt i publicist. Njemu je bila povjerena zadaća spašavanja srpske djece koja su bila žrtve ratnih stradanja i smještena blizu različitih logora ili u njima. Njegovo djelovanje odvijalo se u suradnji s Dianom Budisavljević, suprugom poznatog Srbina, primariusa dr. Julija Budisavljevića, zatim s Hrvatskim crvenim križem i Međunarodnim crvenim križem, Savezom banaka i osiguravajućim društvima.
Potporu za svoj rad, osobito u materijalnom vidu, i dr. Vidaković i gđa Budisavljević primali su od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te posredstvom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U tom vidu je Batelja naglasio kako humanitarni rad Diane Budisavljević ne bi mogao biti ostvariv da nije bilo nadbiskupa Stepinca.
Upravo je Caritas Zagrebačke nadbiskupije pružio pomoć progonjenima zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije, a velik dio te pomoći ostvario je surađujući s dvadeset i jednom karitativnom skupinom dobrovoljnih i privatnih udruga koje su organizirali i vodili dr. Marko Vidaković i Diana Budisavljević.
Dvadeset tih skupina organizacijski i funkcionalno povezivao je dr. Vidaković. Stoga je njegovo svjedočanstvo o karitativnom radu "Dječje akcije" u Zagrebu osobit prinos razotkrivanju mistifikacije srpske politike i optužaba Srpske pravoslavne Crkve izražene prividnim plaštem optužbe da nadbiskup Stepinac nije ništa učinio za spašavanje Srba u Drugome svjetskom ratu. Štoviše, da je svojim stavom i šutnjom odobravao zločine koje je nad njima činila vlast NDH. Dr. Vidaković i gđa Budisavljević jasno predočuju da se nadbiskup Stepinac svojski zauzeo za spašavanje Srba, a osvjedočen u njegovu karitativnu velikodušnost, rekao je Batelja dodajući da je dr. Vidaković ustvrdio da "hrvatskom narodu nije i ne može biti svejedno leži li njegov kardinal u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran". Dokumenti koje je on sačuvao i koji se podudaraju sa svjedočanstvom Diane Budisavljević i dr. Milutina Radetića traže da istina o bl. Alojziju Stepincu bude objelodanjena svima kojima je stalo do istine. Stoga, rezultati istraživanja dokumentacije koju je dr. Vidaković poslao Svetom arhijerejskom sinodu SPC i uručio zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu svjedoče o svetom liku bl. Alojzija Stepinca kao autentičnom svjedoku kršćanske ljubavi u Drugome svjetskom ratu, zaključio je u predavanju dr. Batelja.
U završnom dijelu znanstvenoga skupa slušateljstvu se pridružio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Hitovi: 2977