Papa odobrio dekret o mučeništvu Miroslava Bulešića

Kreirano: Četvrtak, 20 Prosinac 2012

Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. odobrio je Kongregaciji za kauze svetaca, tijekom današnje audijencije u kojoj je primio pročelnika te Kongregacije kardinala Angela Amata, da proglasi dekrete o proglašenju čuda, mučeništva i herojskih kreposti više slugu Božjih. Jednim od tih dekreta se svećenika Porečke i pulske biskupije Miroslava Bulešića priznaje mučenikom, ubijenim, kako se navodi u dekretu, in "odium fidei" odnosno iz mržnje prema vjeri.

Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Osnovnu školu pohađao je u Jurišićima i potom po preporuci župnika Ivana Pavića otišao u sjemenište. Nakon pripravne godine u Gorici 1931. otišao je u međubiskupijsko sjemenište u Kopru, gdje je boravio do 1939. te se nakon položenog ispita zrelosti vratio u Goricu, gdje je započeo na tamošnjoj bogosloviji, koju su pohađali i svećenici Porečko i pulske biskupije, studij filozofije i teologije. Godinu dana kasnije uspio je, među ostalim i zaslugom vlč. Pavića, otići na studij u Rim. Najprije je boravio u francuskom zavodu, a potom u lombardijskom. Pohađao je Papinsko sveučilište Gregorijanu. Nakon što je u Rimu završio treću godinu teologije, Bulešić se vraća u Istru, gdje mu tijekom ljetnih praznika porečki biskup Radossi podjeljuje podđakonat i đakonat. Nakon toga se Bulešić vraća u Rim, gdje nastavlja četvrtu godinu teologije te se u travnju vraća u svoje rodno mjesto. Dana 11. travnja 1943. biskup Radossi gaje zaredio za svećenika u Svetvinčentu. Mjesec dana kasnije u jeku ratnog vihora ide ponovno u Rim da bi završio teologiju. U međuvremenu je u Italiji, pa i u Istri, došlo do velikih promjena. Proglašeno je odcjepljenje Istre od Italije i priključenje matici zemlji. Biskupu Radossiju, a i samom Bulešiću je bilo jasno da se u tim prilikama ne može vratiti u Rim, kako je bilo zamišljeno, na daljnji studij te ga je biskup imenovao župnikom u Baderni. Ratna godina 1944. bila je u Istri vrlo teška. Svojim posredništvom kod biskupa Bulešić je spasio mnoge ljude. Partizani su ga zbog toga optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke da ne ulaze u njihove redove. Predosjećao je, kako proizlazi iz njegovog dnevnika, da bi svakog trenutka mogao biti ubijen ili protjeran u Italiju, ali ga je biskup brzo premjestio u još osjetljivije mjesto Kanfanar. Sve je svoje duhovne i fizičke snage uložio u obnovu velike župe i obližnjih kapelanija te su predstavnici "narodnih vlasti" tvrdili da "dok je ovaj živ, narod neće ići za nama niti dolaziti na naše sastanke". Narod ga je sve više slijedio i punio crkve, a ostali svećenici su ga smatrali iskusnim pastoralcem, premda je bio najmlađi među njima i tražili njegove savjete. Godine 1946. dvadesetak istarskih svećenika posjetilo je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca s kojim je Bulešić razmotrio pokušaje komunističkih vlasti stvaranja nacionalne Crkve odcijepljene od Vatikana. U kolovozu 1947. u Pazin je stigao izaslanik tršćanskog biskupa Slovenac Jakob Ukmar, koji je nakon toliko godina počeo dijeliti po obližnjim župama sakrament potvrde. Njega je najprije pratio mons. Gregorović, a potom vlč. Jurca. Od 19. kolovoza ta služba je pripala mladom Miroslavu Bulešiću. U pazinskoj okolici krizma je prošla bez nekih posebnih izgreda. Sjemenišni poglavari nisu znali kakve mjere spremaju komunističke vlasti, premda su napadali svećenike, izrugivali djecu i roditelje. Tako su neke krizme podijeljene u crkvama iza zatvorenih vrata uz stražu seoskih muškaraca.
U tom su ozračju mons. Ukmar i vlč. Bulešić 23. kolovoza 1947. stigli u Lanišće i prenoćili u župnom stanu kako bi sutradan mogli podijeliti krizmu. Laniški župnik Stjepan Cek je organizirao župljane da čuvaju crkvena vrata tijekom mise, koju su izvana ometali razulareni nasilnici, nastojeći silom prodrijeti unutra. Nakon mise župnik Cek, biskupov izaslanik Ukmar i Bulešić povukli su se u župni stan, kamo je provalila organiziran skupina divljih prosvjednika, tražeći krizmatelja. Pred njih je stao mladi svećenik Bulešić. Najprije su ga izudarali, a onda mu je jedan prerezao grlo. Mučenikova krv je poprskala zidove i pod, što su ubojice kasnije nastojale očistiti, ali nisu uspjeli, tako da se ti tragovi i danas vide. Nakon umorstva Bulešića, razbojnici su se okomili na krizmatelja, mons. Ukmara. Izudarali su ga po svuda po tijelu i onda sjekirom po glavi. I kad su mislili da je mrtav, tražili su župnika Ceka, koji se bio uspio sakriti i tako umaknuti zločincima.
Vijest o ubojstvu vlč. Bulešića, koja se brzo proširila cijelom Istrom, prestrašila je narod, a posebno svećenike, koji su godinama bili izloženi fašističkim napadima i progonstvima, a sada i komunističkim. U isto vrijeme se među narodom munjevitom brzinom širilo i uvjerenje da je Miro podnio to mučeništvo, o čemu je u više navrata, kako proizlazi iz njegova Dnevnika, slutio, ali se o tome nije smjelo govoriti. Apostolski upravitelj Porečke i pulske biskupije i hrvatskog djela Koparske biskupije, biskup Dragutin Nežič pokrenuo je 1956. biskupijski proces za Bulešićevu beatifikaciju, koji je svečano zaključen u rujnu 2004. Biskup Ivan Milovan predao je službeni materijal Kongregaciji za proglašenje svetaca, koja je osam godina proučavala cijeli slučaj.

Hitovi: 5773